Seleći se iz mjesta u mjesto pogubim poneku knjigu, bilješku ali ima nešto što ljubomorno čuvam – četiri broja školskog lista DIJAK. Kao i u ono vrijeme mislim i danas isto – bile su to najbolje školske novine u Hrvatskoj i jedine istinski đačke novine. Istina nisu osvojile neke nagrade, osim pohvalnice na Lidranu, nisu proglašavane pobjednicima na raznim natjecanjima. Usprkos svega bile su najbolje. Cijela priča započela je kasne jeseni nakon beskrajnih jadikovki ravnatelja, učiteljica i nastavnika u jednoj prigradskoj školi. Naravno razlog jadikovki i ljutnji bio je još jedan razbijen prozor u holu škole.
Tada sam radio u toj školi kao vjeroučitelj. Dugo sam navečer razmišljao i odluka je pala – idemo napraviti školski list, iskoristiti tu energiju u nešto korisno. Od škole nismo imali neke velike koristi: jedan stari komp sa instaliranim Wordom, štampač u boji A4. Redakciju su činili uglavnom oni koji su imali običaj nešto razbiti ili dići tlak učiteljicama ili nastavnicima. Tehničke probleme Worda smo nekako svladali pa i onaj kako na štampaču A4 odštampati format A3. Sami smo ga dizajnirali, grafički opremili, štampali, pronašli donatore za boju. Djelo učenika, za razliku od drugih školskih listova. Ponosno smo ga predstavili na božićnoj priredbi u školi i u Gradskoj knjižnici. Ipak najveće priznanje bilo nam je ono što smo držali u svojim rukama i sačuvani prozori u holu i sačuvani ravnateljevi živci. Čitam u Grčkoj ruše “sve u šesnaest”, prosvjednici nabrijani “do daske”. Reče neki dan poznavatelj prilika u Grčkoj: možda će sada Grci shvatiti da se treba primiti rada i postati odgovorniji. Kod nas su sve glasniji koji na suvjeravaju i sami iskreno uvjereni – kako se nekoć bolje živjelo. Zaboravljaju pri tome da se iza rata živjelo na otimačini, kasnije na lukavosti Staroga koji je znao izmusti lovu od Zapadnjaka, a kad je presušilo i to i trebalo krenuti u komercijalne zajmove otvorio državnu granicu i cijelu vojsku onih kojima je prijetila nezaposlenost ( oko pola milijuna) pustio van granica i preko Jugobanke ih pelješio. Usput, stvorio treći put pa preko svega afrikancima prodavao duge gaće ili Borovo čizme. Došli dugovi na naplatu, pao Berlinski zid, nestalo tržišta raspala se država. Nisam poklonik Staroga, ali moram priznati imao je njušku za nanjušit u kom smjeru krenuti kada zagusti.
Rekli bismo da u Hrvatskoj nedostaju tri stvari: ideja, odgovornosti i osjećaja za stvarnost, ali ima zato preobilja povijesnih reminiscencija. Ili po mom mišljenju još točnije – Hrvatska boluje od PTSP-a sa svim simptomima koji su fantastično opisani u knjizi Aphrodite Matsakis: Živjeti s veteranom ( Suočavanje sa životnim izazovima uz veterana koji pati od PTSP-a). Amerika je shvatila, istina dosta kasno, da se mora uhvatiti u koštac s velikim problemom u društvu – mnoštvom vijetnamskih veterana. Najprije je pokušala ignorancijom rješavati taj problem, zatim prezirom prema veteranima, kasnije je ipak shvatila da mora nešto određenije poduzeti. Istina jest da Europa u zadnjih pedesetak godina nema vizionara, izuzetak su bili jedino Robert Schuman i Karol Woytila. Sve je ostalo hrpa bezličnih, bezidejnih birokrata koji su tek lutke u izlogu financijskog i korporacijskog kapitala koji želi stvoriti novi svjetski poredak, novoga čovjeka, nove vrijednosti, novu religiju. Ni u Hrvatskoj nije ništa bolje – okrenuo se desno, lijevo, ista hrpa bezidejnih ljudi, elita zaokupljenih penjanjem po stranačkim ljestvicama. I što sada? Nemam nekih čarobnih preporuka, rješenja, vizija, možda tek nekoliko osvrta na moguće, na mikro planu. Ni ove kolumne ne pretendiraju da riješe probleme. Crticama iz svakidašnjice pokazati da je moguće puno toga bez elita, bez TV kamera, lažnih osmjeha. Uvijek postoji alternativa, mogućnost djelovanja, jer najgore je akumulirati bijes, nezadovoljstvo.