Živim ovdje u karlovačkom prstenu već trideset i nešto godina. Susrećem se sa svim problemima grada i građana. Preko leđa proturih i dobra i loša vremena. Kod mnogih se osjeća nezadovoljstvo, frustracije, bijes, kod drugih rezignacija. Kao da je ova magla nad četiri rijeke prekrila grad koji je utonuo u provincijsku trulež. I nije to najveći problem. Problem je što ne postoji vizija Karlovca. Ni kod političara, ni – recimo to tako – kod akademske zajednice. Imamo Karlovac, a nemamo pojma što sada s njim i od njega učiniti. Najjednostavnije je iskazivati nezadovoljstvo postojećim stanjem u Karlovcu. Onda tražiti krivce za sve to. Bilo negdje van grada ili u samome gradu. Šablona je vrlo jednostavna: kriv je HDZ. Dežurni Pedro! Drugi krivac je ruralna sredina, kromanjonci sa sela koji kroje sudbinu grada. Nije mi samo jasno – kako kromanjonci koji okružuju grad, a čine ipak manjinu stanovništva mogu uzurpirati vlast u gradu? Možda je ipak problem u drugom žbunu? Da li bi Karlovac procvao da nema toga balasta okolnih sela? Svi su u ovoj državi nekom za nešto krivi: komunjare, stranci, Slovenci, Dalmatinci, Hercegovci, tajkuni, ruralci, dinaroidi, Crkva, Bog, vrag… a da, i Haag! Moj znanac prije par godina derao se iz svega glasa kako su u ovoj državi sve pokrali, a u isto vrijeme gledao program na ukradenom televizoru koji je drmnuo na Kordunu za vrijeme Oluje. Bilo je to pred podosta vremena, vjenčao u Zagrebu mladi par – sretni, zaljubljeni. Kad za par mjeseci eto mladenca. Raspituje se – postoji li mogućnost poništenja njegova braka. Upitah ga – u čemu je problem? Ispostavilo se da ona nije takova kako je on mislio da je: te ujutro raščupana, zgužvana, ima podočnjake, ne zna rezati kruh, loše kuha, loše mu ispeglana košulja… Pitao sam ga ima li pojma kako on izgleda ujutro kad uđe u kupaonicu? Neobrijan, smrdi mu iz usta etc. A što se tiče kruha i ostaloga rješenje je jednostavno – što ga prijeći kad je takav znalac da to i sam učini. 13. srpnja 1579. Osnovan je grad Karlovac kao zaštita protiv turskih osvajanja. U 18. i 19. stoljeću spadao je najrazvijenije i najbogatije gradove Hrvatske, ostalo je zabilježeno da je u 19. stoljeću plaćao i najveći porez. Grad koji je bio odlično pozicioniran kao trgovački centar na raskrižju putova. Imao je viziju razvoja i koristio je, kako bi to danas rekli sve resurse. Možemo lamentirati kako su ga sredili u socijalizmu ili kako su pokrali ovi poslije devedesetih, ili pak… na što se najčešće troše živci i vrijeme. Grad i dalje stoji na istome mjestu, veći, ceste su i dalje tu, rijeke isto. U čemu je problem onda? Naznačio sam u uvodu – nema vizije grada. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Nisam pročitao, ni čuo da je netko i negdje ikada u novije vrijeme organizirao neki, barem okrugli stol, panel diskusiju, pokrenuo bilo što gdje bi se raspravljalo upravo o tome – pozicioniranje grada Karlovca pa da se iz toga iznjedri neki prijedlog. Da jednostavno grad Karlovac bude definiran s jasno zacrtanim smjerom razvoja. Što želimo da Karlovac bude. Time bi se onda u Karlovcu definirala i politika: tko je sposoban sve to realizirati. Kad bi se uspjelo tada grad ne bi više mogao biti bilo čija prčija, gubernija. Stranke, što god pričale, misle ponajprije na sebe; kako ostati na vlasti ili se dočepati vlasti. U gradu postoje ljudi koji istinski vole ovaj grad i koji bi nešto željeli pokrenuti a nisu političari, postoje i među nama seljacima iz okolice grada koji ga istinski vole koji bi mogli puno toga učiniti. Bez politike. Pokrenuti raspravu na radiju, TV, novinama, portalu, osnovati nekakav kružok. Jednostavno postati glasni.