Kad je u godinama poslije Bachova apsolutizma i pokušaja germanizacije Hrvatske oživljen parlamentarni život, Ante Starčević je nasuprot dotadašnjem političkom sluganstvu u Hrvata proklamirao načelo “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku” i svojom ideologijom zaradio neformalnu titulu oca domovine. Pamti ga se po tom sloganu, iako iz današnje perspektive neke od njegovih ideja zvuče naivno megalomanski (Hrvatska od Triglava do Timoka) ili čak protorasistički (Srbe koje ionako nije priznavao kao narod karakterizirao je kao nečistu pasminu). Hajdemo reći da su bila druga, sirovija vremena, a Starčević nacionalist frustriran što se Hrvatska nikako ne može iščupati ispod pritiska tuđinske čizme. Ali, čovjek bi očekivao da ideje, čak i u HSP-u evoluiraju u ravno stoljeće i pol njihovog postojanja; s uljuđenijom civilizacijom, slobodom i demokracijom bi valjda i retorika trebala biti manje sirova negoli što smo je na ponovnom osnivanju HSP-a u Karlovcu mogli čuti neki dan iz usta uglađenih tipova s akademskom diplomom u džepu.
Doduše, s HSP-om čovjek nikad nije mogao biti na čisto, njihova je povijest kronologija kontroverzi, političkih salta mortale i unutrašnjih sukoba koji su počeli još od vremena dok se Starčević hladio na odru, a Frank, Folnegović i ostala družina kretala putem raskola. Starčević se okretao u grobu, a nasljednici u raznim inkarnacijama su protivno njegovoj ideji tumarali od Beča do Pešte, pa i u ime Sabora 1918. predavali vjerodajnice regentu Aleksandru i pokorili se novom vladaru u Beogradu kao što je to učinio pravaš Ante Pavelić, onaj drugi, zubar, ne poglavnik. Ovaj drugi je kao pravaš, uzvišene ideje nacionalnog oslobođenja kasnije iskoristio kao ideološko gorivo za ustaški pokret koji je ispisao neke od najcrnjih stranica hrvatske povijesti.
Loša karma se za pravaše nastavila i nakon 90-e godine, svađali su se, razilazili, sudili, pogibali u sumnjivim okolnostima, osnivali stranačke vojske, 1991. iskoristili da malo probude aveti iz 1941., vodili oporbenu politiku koja je u odlučujućim trenucima uvijek podržala HDZ, pokazivali koliko je kukuruz visok, pa se malo europeizirali. Uglavnom, pravaši su od 150 godina postojanja jedno 115 godina (računajući i 45 godina u emigraciji) operirani od političke konzistentnosti. Ipak, da vuk dlaku promijeni, ali ćud nikada, dokaz je i oproštajni govor Ante Đapića na konvenciji stranke potkraj prošle godine. Đapić se godinama pravdao kako je HSP evoluirao od 1990. i u njemu više nema mjesta ustašofiliji, no na spomenutom skupu skočio je sam sebi u usta tradicionalnim NDH pozdravom “Za dom spremni”. Danijel Srb koji je u Karlovcu za stanje u državi, između ostalog, okrivio preblag odnos prema hrvatskim Srbima i njihovim tobožnjim prevelikim pravima, nastavljač je politike Ante Đapića. Baš kao i Đapić, s retorikom salonskog desničara, otvara apsolutno irelevantne teme u Hrvatskoj 2010. godine. Kad ga se na televiziji upita što misli o objavi registra branitelja, u načelu se slaže, ali postavlja pitanje što je s objavom registra partizana koji primaju boračku penziju. Muče ga mogući natpisi na ćirilici u Vukovaru, ljudska pomirbena izjava Josipovića u Bosni, zločini počinjeni 1945. nad Hrvatima, mirovine ljudi koji su mirovinu zaslužili u Hrvatskoj, a danas žive u Srbiji, proračunska izdvajanja za općine sa srpskom većinom, povratak stanarskog prava Srbima… Kad se čovjek bolje zagleda, novog predsjednika HSP-a zapravo muče hrvatski zakoni i ono što po njima hrvatski državljani imaju pravo. To je čak teško nazvati povratkom retorike iz rata, to je više jeftini desni populizam i traženje načina da se više od pet posto Hrvata koliko ih glasa za HSP, uvjeri da su Srbi glavni problem ove države. U tom kontekstu treba shvatiti i izjavu novog predsjednika karlovačkog HSP-a Domagoja Švegara kako u Hrvatskoj nitko ne bi smio imati veća prava nego Hrvati. Možda je promislio, a možda samo bubnuo tek toliko da začini svoj nastupni govor jer je njegova konstatacija podjednako stupidna i neistinita. Za početak i zato jer je i rekreativnom pratitelju politike jasno da je koncept nacionalnog favoriziranja jednostavno prevaziđen i zamijenjen drugom, nimalo bezazlenom nepravdom. Naime, za dobivanje posla, recimo, u javnoj službi u Karlovcu mnogo je bitnija karakteristika HDZ-ova stranačka iskaznica ili iskaznica njihovih političkih partnera, negoli nacionalna pripadnost. U krajnjoj liniji, ova nepravda je barem progresivna u smislu poštivanja načela građanske države, za razliku od ovog Švegarovog, negrađanskog i nazadnog stava. I otužnog za jednog magistra znanosti.
Ruku na srce, moglo bi biti i gore. Iako imaju zadah prošlosti za koju smo mislili da je iza nas, stavovi iz HSP-a su i na ideološki umrtvljenoj hrvatskoj političkoj sceni ipak desničarska kamilica naspram onog što se u mnogo razvijenijim demokracijama može čuti zadnjih godina. Le Pen u Francuskoj vrijeđa Arape, javno gunđa što u francuskoj nogometnoj reprezentaciji ima previše crnaca, Wilders u Nizozemskoj uspoređuje Kuran s Main Kampfom, Bossi u Italiji godinama širi kontroverze simpatijama prema Mussoliniju i ksenofobnim stavovima. I oni ne dobivaju pet posto glasova birača kao HSP u Hrvatskoj, već osvajaju gradove, ulaze u Europski parlament i sjede u vladama. HSP i pripadajuća retorika je na razini nevažnog političkog folklora i vjerojatno će tako ostati. Na osnivačkoj skupštini u Karlovcu istaknuto je kako je predsjedništvo mahom sačinjeno od mladih svježih snaga od 19 do 35 godina starosti. Zanimljiv je fenomen kako se iznova nađu mladi, obrazovani ljudi koji će rado zapljeskati na rečenice da su Srbi (Europa, Slovenci, Eskimi,… svejedno), krivi za to što Hrvatima i Hrvatskoj nije bolje. Teško je dokučiti u čemu je stvar. U odgoju, oportunizmu, tezi da se u HSP-u smije reći ono što se u europski umivenom HDZ-u misli, privlačnosti bilo kakve ideologije u situaciji deideologizacije hrvatske političke scene? Ili samo u liniji manjeg otpora da se dođe do situacije vladanja? Takvu smo situaciju s “mladim, neopterećenim ljudima” u Karlovcu već imali. Bili su nezadovoljni stanjem u Karlovcu, razočarani HDZ-om i SDP-om, čvrsto zauzeli stav oko nekoliko pitanja u predizborno vrijeme. Kad su s dva vijećnička mandata u Gradskom vijeću došli u situaciju da prevagnu, HSP je, kao i obično, na kraju podržao HDZ. Funkcije su zauzete, pitanja od kojih se u predizbornoj kampanji nije uzmicalo ni milimetra, zaboravljena su po putu, u skladu s dugom poviješću HSP-a unutarnja trvenja dovela su do raskola i mlade snage su se utopile u HDZ i sasvim pristojno uhljebile u bespućima javnih službi. Nadamo se da mladi Švegar neće završiti na identičan način uz želju da evoluira i na slijedećoj konvenciji istakne kako u Hrvatskoj članovi stranaka na vlasti ne bi smjeli imati više prava od ostalih građana Hrvatske.
Što o ovoj temi misli naš drugi Press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…