Kad je riječ o famoznom brendiranju Karlovca, nije zgorega pozabaviti se za početak određenim marginalijama kako bi priča bila zaokružena. Natječaj za brendiranje raspisan je ne mnogo vremena prije prošlih lokalnih izbora i objavljen samo u Narodnim novinama. Već je to bilo pomalo sumnjivo; ako vam je kao gradskoj vlasti doista stalo da dobijete najkvalitetniju ponudu, onda natječaj objavite u nekom komercijalnom mediju da bude svima lako vidljiv, a ne da izgleda kao da želite da za to sazna što manje ljudi. Rezultat; ponudu su predale dvije agencije čija je razlika u cijeni ponude iznosila oko 2 tisuće kuna, a ona pobjednička odabrana je, po objašnjenju iz gradske uprave, zato jer je financijski povoljnija! Čudna je koincidencija nikad demantirana tvrdnja da je u to doba jedan od ključnih igrača pobjedničke agencije trenirao na Muljavi lokalne HDZ-ovce za izbore, a suradnja se navodno nastavila i kasnije. Dakle, za početak, potpisnik ovih redova ne tvrdi, ali misli (valja se to smije), da je cijela priča o brendiranju Karlovca samo bonus u širem poslu koji je trebao prikriti trošenje novca poreznih obveznika u stranačke svrhe. Poslu učenja lokalnih političara i izabranih gradskih dužnosnika iz redova vladajuće stranke političkim vještinama. Što se tiče onog konkretnijeg, sadržaja i rezultata samog projekta brendiranja, to je novac bačen u vjetar iz nekoliko razloga. To što je nakon višemjesečnih istraživanja zaključeno kako su Zvijezda i četiri rijeke najveće vrijednosti i najprepoznatljivije znamenitosti, za to nam nije trebala Millenium promocija, to znamo već desetljećima i sami. I nismo ih iskoristili u posljednjih 15 godina, i nećemo ih iskoristiti sad kad nam je netko “objektivan” sa strane to priopćio za 268.400 kuna. Da ne bi bilo zabune, oni koji su vidjeli cijelu studiju, mišljenja su kako je posao Millenium promocija odradila profesionalno i njihov dokument može biti dobra nadogradnja, ali ne u Karlovcu 2010.godine. Paradoksalno, ovaj bi dokument bio mnogo svrsishodniji da je naručen u Karlovcu na kraju 60-ih godina. Zašto? Zato jer je tadašnja, davnašnja vlast imala jasnu viziju i strategiju razvoja Karlovca. Stadion, sportska dvorana prva poslije ljubljanskog Tivolija, knjižnica, galerija, obnova muzeja i starog grada na Dubovcu, naposljetku i velika peterokatna hotelska građevina na Korani …,moderni Karlovac se stvarao planski i imalo je smisla dodati mu jedan PR “touch”, baš onakav kakav nudi dr. Skoko sadašnjem Karlovcu. Danas njegov slogan “Karlovac grad susreta” zvuči kao trivijalna doskočica bez značenja, prije četrdesetak godina imala bi realni temelj; s velikim modernim hotelom Karlovac je stvarno postao kongresni centar, njegove rijeke privlačile su talijanske ribolovce, u njemu su se pripremali sportski klubovi i održavala velika međunarodna natjecanja. Rastao je u industrijskog diva i privlačio stručnjake sa svih strana. Danas su nas nove auto-ceste na neki način izolirale što s ekološke strane nije loše, nekad su svi putovi vodili kroz Karlovac. Mnogi su od toga imali izravne financijske koristi, a Karlovac je pulsirao, stvarno bio grad susreta. Ova digresija iz prošlosti trebala bi poslužiti pojačanju poante ove priče; nije toliki problem u brendiranju grada, već u dojmu da karlovačke vlasti u posljednjih 15 godina mira nisu sigurne što bi s gradom koje vode i u kojem bi pravcu zapeli da ga podebljaju na karti važnosti Hrvatske i šire. Previše se stvari radi ad hoc, bez jasne strategije i još gore, umjesto da gradska uprava artikulira javne interese grada i građana i te smjernice nameće privatnim investitorima, počinje se događati obrnuto. Podilazi se inicijativama privatnog kapitala nauštrb javnog interesa. Participacija građana je reducirana i s građanima se premalo komunicira. Navedimo samo aktualni primjer budućeg proširenja Inine benzinske stanice na Rakovcu gotovo do pod prozore obližnje višekatnice. Dobra vlast, kojoj je stalo do javnog interesa, upozorila bi prvo predsjednika gradske četvrti da je u tijeku javni uvid u projekt, pa onda predstavnika stanara, a ne skrivala oglas o tome na zidu u zabiti nekog gradskog ureda, i zajedno s Inom molila Boga da netko ne primijeti, pobuni se u zakonskom roku i ugrozi biznis “samo” zato jer od buke neće moći oka sklopiti u vlastitom stanu. Uglavnom, građani znaju koje su to prepoznatljive znamenitosti Karlovca na kojima treba graditi novi imidž grada, sad su nam to potvrdili i iz “fensi” PR tvrtke, jedino lokalne vlasti kao da žive negdje drugdje. Prema karlovačkim “brendovima” odnose se upravo maćehinski. Bajne četiri rijeke, Korana posebice, sad kad nema industrijskog, grcaju u fekalnim zagađenjima jer inspekcijske službe ne rade svoj posao i ne kažnjavaju svakog pametnjakovića koji je uzvodno od Karlovca svoj zahod spojio direktno na rijeku, a ne na septičku jamu. Za rješavanje tog problema neće nam pomoći ni ISPA. Htjeli bi da nam na kupanje na Koranu opet dolaze Zagrepčani i stranci, ali nam je skupo platiti čišćenje drača na Foginovom. Kakvu, takvu smislenu ideju o kampu minirali smo jer smo protiv betonizacije Korane, ali sad kad je zgrada kampa prenamijenjena i plaćena skupa odšteta investitoru, može ostati. O desetljetnoj nesposobnosti da se riješi problem ruševine hotela na Korani izlišno je govoriti. Karlovac kao grad Zvijezde, to je ponajveća floskula. Objektivno, Zvijezda u svom većem dijelu ruševina koja rapidno propada i Grad nikad nije osmislio strategiju kako da je pretvori u moguću meku turizma i društvenog života. O ambiciji da Zvijezda postane brend najbolje ilustrira uporno izbacivanje iz proračuna projekta rekonstrukcije Radićeve ulice. Karlovac kao grad piva? O čemu pričamo, pa Grad je jedinu manifestaciju koja ima potencijala da propagira taj karlovački aspekt prvo od respektabilnog kulturno-zabavnog događaja pretvorio u nevažni lokalni vašar, da bi ga sad prepustio nekom drugom koji ga pak ove godine prepušta nekom trećem. Sve što bi moglo biti karlovački brand gradska vlast je – ne misli se tu samo na aktualnu vlast – temeljito zapustila. I Karlovac je trenutno grad gotovo ničega. Da se krivo ne shvati, nije neka iznimka: osim Zagreba, Splita, Rijeke, Zadra, Varaždina i još pokojeg urbanog “tigra”, većina gradova u Hrvatskoj valja se u sličnoj prosječnosti. Pravo je pitanje zašto se neki uspijevaju izdignuti iznad prosjeka, a neki ne? Bez hrabrih vizija gradonačelnika i suradnika, jasnih planova i strategije razvoja, dosljednog i racionalnog ulaganja proračunskog novca u uređenje i opremanje naših znamenitosti, bez više predanosti javnom interesu i manje podilaženja sitnim stranačkim i osobnim interesima, studija o “brendiranju” samo je popis želja za nezamislivo daleki futur.
Što o ovoj temi misli naš drugi press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…