Aleksandar Solženjicin izvrsno je primjetio:”Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.” Serge Brammertz ili prije njega Dragica Mostić iliti Carla del Ponte dođu poput božanstva u Hrvatsku. Imaš dojam da lebde iznad zemlje s aureolom svemira iznad glave. Inače, da ne bude zabune – obični pijuni, birokrati koji provode ono što im iz Augijevih štala narede činiti. A kad si vani umisle da su veličine mogu nosom poljubiti vrata – kao Dragica u Vatikanu. Na Markovom trgu ili Pantovčaku sve smrdi, jer svi su napunili gaće. Oni su veliki krojači povijesti. Lijepo piše Milan Kundera u Knjizi ljubavi i zaborava: ” prvi korak k uništenju jednog naroda jest brisanje njegova pamćenja…nađi nekoga da napiše nove knjige, proizveo novu kulturu, izmisli novu povijest. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što jest i što je bila.” Usudi li se netko napisati, reći objektivno nešto o bliskoj prošlosti zna se što slijedi; desničar, revanšista samo su blagi nazivi kojim će biti obilježen. Što znaju današnji dvadesetogodišnjaci o povijesti i iz povijesti ovoga grada ili kraja? Postoje mudraci koji će napisati; to i nije bitno. Stari leksikograf i pisac Ivan Belostenec prior samostana u Sveticama zapisivao je narodnu kmetsku mudrost. Među inim nađoh napisano i ovo: « …z vukom tuli, s cuckom laj, gdo kaj išče to mu daj!» Mislim da ove riječi izvrsno ocrtavaju našu sveukupnu društvenu stvarnost. Počnemo li od politike vidjet ćemo, usprkos samohvale takozvanih političkih lidera da hrvatske politike nema, osim ako se politikom ne smatra kmetska podložnost – već navedena u Belostenčevoj zabilješci. U kojoj to zemlji strani veleposlanik može «valjati sve što mu padne na pamet» o zemlji koja mu je domaćin? Naravno da biste na ovakovo pitanje odmah odgovorili: Hrvatska. Odlično – pogodili ste. U kojoj to zemlji feudalci (čitaj političari) mogu bezobrazno dizati sebi plaće (čitaj namete kmetovima), podizati u zgradi sabora teretane, fitnes centre? Naravno da je opet odgovor – Hrvatska. Gdje se to može dogoditi da premijer strane države na pramcu ribarskog broda bezobrazno uplovi u vode susjedne države da bi krao tuđu ribu. Naravno – Hrvatska. Muka mi je od daljnje argumentacije. Nadam se da je i vama dosta. Stara je mudrost – tko ima mlade, ima budućnost! Ima li Hrvatska mladih? Naravno da ima. Ali ipak nema budućnosti. Pa u čemu je onda «kvaka»? U kmetskoj logici! Vuk i cucak znaju da je u svojoj srži hrvatska mladež još uvijek odgajana na tradiciji s određenim vrijednostima koje je ponijela iz vlastitog doma. Toj mladeži treba ukrasti dušu i zato vjerni špani (špan = nadglednik na imanju feudalaca) organiziraju razne partye (čitaj opijanja, drogiranja, seksanja). Zađete li i u najmanju selendru Hrvatske mislit ćete da ste u Americi ili Engleskoj. Zašto? Pa zato što će i zadnja birtija u toj selendri nositi neko englesko ili američko ime. Stranci se u Hrvatskoj osjećaju kao doma, a Hrvati kao stranci na svome. Udvorništvo ostaje hrvatska konstanta., a ono proizlazi iz kmetske logike koja polako postaje genetsko nasljedno obilježje Hrvata.