Kad je karlovačka oporba u ljeto 2007. godine izrazila sumnju da je na djelu plan povećanja gradske uprave za pedeset posto, tada još svježi gradonačelnik Jelić izjavio je za Novi list kako “to nije istina. Trenutno je u gradskoj upravi zaposleno 105 ljudi, a primit ćemo još vrlo malo, između 7 i 12”. Tri godine kasnije pokazalo se da gradonačelnik laže. Današnja gradska uprava zapošljava 134 djelatnika, a s novoraspisanim natječajem za još tri djelatnika narast će na 137 što je rekord otkad je graditelj Karlovca Martin Gambon kolčio gabarite gradskih zidina 1579. godine, do danas. U isto vrijeme, gradska vlast priprema preustroj gradske uprave i 12 upravnih odjela smanjuje na pet kako bi povećala “učinkovitost i racionalizaciju” poslovanja. Sasvim logično, ali samo za one s vrlo kratkim pamćenjem, jer je ista ta vlast svojevremeno naslijeđenih šest odjela od prošle vlasti povećala prvo na 11, pa 12 odjela. Nevjerojatno, ali istinito, i tada je korištena ista retorika “učinkovitosti i racionalizacije” kao objašnjenje za veći broj odjela.
U svakom slučaju, gdje god se okrene, paradoksi i licemjerje iz domene ustroja gradske uprave su dominantna pojava. Prva upozorenja na recesiju, i ona od valjda najtrezvenijeg važnog javnog djelatnika u ovoj državi, guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, na lokalnoj razini se ignoriralo. Kad je recesija udarila svom silinom, a to se odrazilo na punjenje proračuna, u gradskoj upravi su se sjetili da bi bilo dobro slijediti naputak Vlade za racionalizacijom i vlastitim primjerom štednje, pa su djelatnicima smanjena materijalna prava iz kolektivnog ugovora. Ali kad je Vlada, svjesna dugotrajnosti krize, glomaznosti javnih službi i pritiska iz EU, oglasila moratorij na nova zapošljavanja u državnim službama, Grad se nije solidarizirao, već odgovorio povećanjem zaposlenika u ionako prenapučenom Magistratu. Nova zapošljavanja gradonačelnik je protumačio populističko-demagoški, nekom vrstom altruizma. “Moramo omogućiti mladim ljudima koji su završili fakultete da steknu stručna znanja, polože stručne ispite i ako je moguće nađu kasnije posao negdje drugdje. To što je kriza je dodatni razlog za to”, kazao je gradonačelnik. U nekoj drugoj situaciji, potpisniku ovih redova ova retorika kao svojevrsni relikt socijalizma, bila bi simpatična. Jer, zaista postoje vrijedni ljudi koji ne žele sudjelovati, ili nisu sposobni za tržišnu utakmicu u uvjetima ovako nakaradnog kapitalizma u kojem trenutno “uživamo”, a javne im službe mogu biti sjajni zaklon za mirnu karijeru, dug život, pa i velika postignuća. Spomenuta druga situacija bi podrazumijevala da je Karlovac u međuvremenu, otkad mu je javni servis s 90 djelatnika narastao na 134, uzletio, recimo kao Varaždin. A nije. Ili da je tih 40-ak novih zaposlenika izabrano po stručnim, a ne političko-podobničkim kriterijima. A u većini slučajeva nije. Ili da smo u situaciji da nam proračunski priljev to dozvoljava. Kao što znamo, bilježi se podbačaj proračunskih prihoda. Na kraju, da se iz novih zapošljavanja i preustroja naziru te svježe ideje i strategija o kojima gradonačelnik priča. Baš suprotno, manje odjela pa više odjela, pa opet manje odjela sugeriraju na organizacijsko lutanje i mirišu na diletantizam, baš kao i neke aktivnosti odjela. Možda neće biti pošteno prema pročelnicima koji su zasigurno napravili dosta toga iz svoje uže domene, ali zar nije neobično da se pročelnik odjela za europske integracije bavi uvozom sokola koji bi trebao štititi ptice pjevice od vrana po karlovačkim parkovima, a pročelnik za socijalnu skrb, šport i udruge projektom gradnje pontonca i uređenja Foginovog kupališta? Bolje upućeni će reći da su to vrijedni poduhvati, ali kakve veze ima sokol s europskim integracijama i pontonac sa socijalnom skrbi, osim što su pročelnici i privatno na neki način povezani s tim stvarima? To su samo neki od eklatantnijih primjera organizacijskog tumaranja u Magistratu.
Ne treba biti previše pronicljiv da se shvati kako gradonačelnikova opravdanja povećanja zaposlenika na teret poreznih obveznika nisu mnogo više od retoričkih akrobacija za kamufliranje vlastitih slabosti i licemjerja. Ne misli se tu samo na njega već i stranku koja ga je lansirala u gradonačelničku fotelju, i koja mu, zajedno s obavezama prema koalicijskim partnerima, sad kao uteg visi oko vrata. To što se gradska vlast bori protiv nezaposlenosti tako da gomila administraciju u Banjavčićevoj ne samo da nije fer prema građanima koji to financiraju u vrijeme krize, već je i rezanje grane na kojoj se sjedi. Naime, veća uprava ne mora značiti veću efikasnost, ali sigurno znači manje novca za obaveze Grada i projekte, manje (financijskog) manevarskog prostora za napredak i stvaranja temelja za zdravije lokalno gospodarstvo. Ispada da smisao postojanja Grada kao administrativne jedinice nije opće dobro, već da pod krinkom demokracije funkcionira kao stranačka igračka i lukrativna prilika za izabrane.
Što o ovoj temi misli naš drugi Press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…