U vrijeme negativnih sjećanja na Tita, kada o njemu i njegovoj diktaturi izlaze feljtoni, snimaju se filmovi, analizira utjecaj na masovne likvidacije, običnim ljudima koji su rasli, stasali i živjeli u to vrijeme, vraćaju se sjećanja. Jedni ga osuđuju za počinjena nedjela, pa zbog toga ruše njegove spomenike, brišu imena trgova i ulica, osuđuju sve što je donio komunizam, odnosno socijalizam. Drugi ga pak kuju u zvijezde i zazivaju vremena kada se, tvrde, živjelo daleko bolje i sigurnije nego danas.
Što je istina a što laž zagolicalo je maštu i onih koji nisu živjeli u Titovo vrijeme dok nove generacije dobivaju informacije ovisno o izvoru iz kojih dolaze. Bilo kako bilo, valja zaviriti u vremena od prije trideset i više godina i po nekim, barem u neku ruku objektivnim parametrima probati usporediti dvije epohe, ali ipak analitičarima i povjesničarima ostaviti slobodu ocjene i mišljenja.
Promišljanje o vremenima od prije više desetljeća posebno je nezahvalno jer i o tome svatko ima svoje mišljenje, no ima stvari koje su previše egzaktne da bi ih netko mogao samo tako mijenjati i drugačije, po svom političkom ili nekom drugom nahođenju, mijenjati. Naime, područje Karlovačke županije ili bolje rečeno, nekadašnje Zajednice općina Karlovac, ima svoju priču. Karlovac je onda i danas bio centar regije, dok niti odlazak Općine Gvozd iz sastava karlovačke “Zajednice općina”, s obzirom na pripojenje Grada Ogulina nije promijenio statističke podatke o nacionalnom i brojčanom stanju stanovništva. Dohodak po glavi iznosio je oko šest tisuća dolara, uposlen je bio svaki treći stanovnik, a radnička prava bila su tako velika da se bez radnog mjesta, jedno ako se radilo o kriminalu, praktički nije moglo ostati. Živjelo sa na kredit, ali njega se redovito otplaćivalo, gradili su se stanovi, tvornice, ustanove, bolnice, škole i športske dvorane. Država se zaduživala, ali isto tako vraćala svoja potraživanja dok je samodoprinos bio institut koji je gotovo savršeno funkcionirao Međutim, zbog politike ljudi su napuštali ove krajeve i tražili sreću u prekomorskim zemljama ili u zapadnoj Europi u kojoj su brojni dočekali mirovinu od koje i danas žive. Radili su teško, riješili se svih političkih opcija, bili pod stalnim okom UDBE, ali opet ostvarivali takav standard na koji su sa zavišću gledali oni što su ostali “služiti Domovini i Titu”.
U to vrijeme Karlovac je bio poznat kao grad privrede, industrije, građevinarstva, školstva, vojske, kulture i zdravstva, a u Zajednici općina Karlovac bilo je zaposleno oko 42 tisuće ljudi. Danas građani žive u u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj koju su čekali punih sedam stoljeća. Žive skromije i teže nego prije trideset i više godina, ali znaju da sve ono što ostvare svojim radom ostaje u zemlji za kojom su toliko žudili. Svjesni su žitelji ovog dijela Hrvatske da su im dio “kolača” odnijeli vinovnici ratnih zbivanja koji su srušili i uništili polovicu Županije, pa je poslijeratna obnova i povratak izbjeglih i prognanih odnio dio standarda. Danas je Karlovac umjesto industrijskog, gospodarskog i centra građevinarstva, postao gradom trgovačkih centara. U samo nekoliko godina izgrađeno je osam velikih prodajnih mjesta iz kojih mukotrpno zarađeni novac građana odlazi direktno u novčanike stranih kapitalista. U Karlovačkoj županiji nesiguran radnički i službenički kruh “grize” za trećinu manje ljudi nego prije tridesetak godina. Gotovo svi oni sa zebnjom čekaju drugi dan bojeći se hoće li gazda kazati da su prekobrojni na poslu. Takav odnos rezultira smanjenim kreditnim mogućnostima, strahom od ulaganja u stambenu izgradnju, kupovinu nekretnina, školovanja djece. Obrazovana mladost ponovno bježi preko granice u potrazi za sigurnim kruhom, a sve to podsjeća na dane kada se također iseljavalo zbog ekonomske, ali i političke nesigurnosti. Bijela ekonomska kuga ponovno je zakucala na hrvatska vrata, a hoće li ona naći lijeka ovisi o državi i uspješnosti njenog vrha.
Što o ovoj temi piše naš drugi Press(r)ing kolumnist Tihomir Ivka pročitajte ovdje…