Nekad “Josip Kraš”, Vunateks, DIP, Tehnomerkur, KGK, Velebit. Danas Lidl, Mercator, Supernova, Billa, sutra Superkonzum. U tim prostorima nekad tisuće radnika koji proizvode novu vrijednost, danas tek koja stotina trgovaca koji prodaju uglavnom stranu robu za profit uglavnom stranih vlasnika. Karlovac je, nema sumnje, u tranzicijskom procesu uvelike izgubio epitet industrijskog grada i prometnuo se u grad supermarketa. Je li to dobro, i je li moglo biti drugačije pitanje je na koje teško mogu odgovoriti i stručnjaci iz gospodarske komore koji iz ugode dobro plaćene sinekure, klimatiziranih ureda i službenih automobila puku povremeno objave poneku statistiku i objasne da nam nije tako loše kako si mi to mislimo.
Je li nekad bilo bolje? Ako se malo prekopa po digitaliziranoj arhivi Karlovačkog tjednika može se naći vrlo zanimljivih podataka iz prošlosti, primjerice u jednom članku iz 1979. godine napominje se kako u Karlovcu u 137 “kolektiva” radi 28 tisuća radnika, iz drugog je jasno kako višak prihoda to jest profit karlovačkih poduzeća ne odlazi u privatne džepove, već u stambene fondove iz čega je tijekom sedamdesetih i osamdesetih izgrađen Novi Centar, Luščić i Grabrik, iz trećeg da je najveći neprijatelj karlovačkog radnog čovjeka alkohol, iz petog kako gubitaške tvrtke ne propadaju, nego im profitabilne solidarno namiču dugove…Sto čuda, ispiranje mozga ideološko-partijskim glupostima, pozivi na radne akcije, nestašice, poskupljenja. Već iz površnog prelistavanja kronike te nasumce izabrane 1979. godine samo bi nepopravljivi nostalgičar mogao reći bezuvjetno da je prije bilo bolje. Jednostavno, bilo je drugačije. Bili smo socijalistički industrijski grad s puno više zaposlenih u proizvodnji, danas živimo u odurnoj hibridnoj verziji kapitalističkog neoliberalizma i pomaknuli smo se ka tercijarnim djelatnostima. Privatizacijska pljačka, loš managment, objektivne globalne okolnosti kao u slučaju tekstilne industrije koju nitko nije mogao spasiti, promašene projekcije gospodarske budućnosti…, sve je to kumovalo da danas na mjestu velikih poduzeća imamo trgovačke centre.
Predsjedniku Hrvatske gospodarske komore za Karlovačku županiju Zlatku Kuzmanu za vjerovati je kad u izjavi Novom listu na ovu temu iznosi egzaktne brojke kao što je činjenica da 50 posto prihoda na karlovačkom području dolazi iz industrijske proizvodnje, dok je hrvatski prosjek 20 posto. Izvanredno. No već 20 godina slušamo kako je vrijeme Karlovca kao industrijskog grada prošlo i kako se treba okrenuti obrtništvu i sitnom poduzetništvu. A ono nikako da procvjeta. S tim u skladu forsirane su i male gospodarske zone i danas se vidi da je doprinos zapošljavanju kroz njih i manji od omraženih trgovačkih centara na mjestu nekadašnjih tvornica. Najveća gospodarska zona u Karlovcu bio je i ostao “jugoturbinski bazen” u Mrzlom Polju, a najjača industrija ona metalska unatoč i to “krupna” unatoč drugačijim strategijama politike i ekonomskih mudraca. Samo Alstom zapošljava oko 700 radnika, a preživjelo je i dosta firmi koje su se osamostalile raspadom Jugoturbine. U HS produktu radi preko tisuću radnika, tu je uspješna Tvornica turbina, Kordun je još na životu, Energoremont…I svi su izvoznici. O tome se ponešto može saznati i sa internet stranica Hrvatske gospodarske komore, doduše podaci su tako “svježi” da je dosta tamo nabrojanih poduzeća odavno pokojno. Ako institucija ne može obaviti prosti zadatak ažuriranja svog internetskog lica prema svijetu, kako očekivati da ispuni jednu od svojih svrha; da bude most između stranih ulagača i lokalne vlasti, i obrnuto, da domaćim tvrtkama omogući da se lakše probiju na strano tržište? Kuzman ne vidi ništa loše u otvaranju novih trgovačkih centara u Karlovcu, jer je bolje da se otvori išta nego ništa. Prilično logično razmišljanje, no nikako da nam razjasni misterij činjenice da strani investitori na našem području vide interes isključivo u otvaranju trgovina, a nikako da privučemo nekoga tko će kod nas nešto proizvoditi. Naime, i za gradnju trgovačkog centra treba kupiti zemljište, dovesti priključke, podići zgradu, opremiti je, zaposliti ljude i dati im plaću. Baš kao i u slučaju proizvodnog pogona. Je li stvar samo u lakoći ostvarivanja profita kroz trgovinu, ili je nešto trulo u gradu Karlovcu i državi Hrvatskoj? “Možda ćete se iznenaditi”, kaže Kuzman, “u Hrvatskoj je broj trgovačkih centara prema broju stanovnika mnogo manji od prosjeka EU”. Zanimljivo. Možda bi se i Kuzman iznenadio kad bi mu netko rekao da je prosječna plaća, a time standard i kupovna moć u Hrvatskoj daleko manja od prosjeka EU. Karlovac nije iznimka od ostatka države i svijeta; možda po inerciji, možda to ne želimo i možda nas to dodatno osiromašuje, ali krećemo se neminovno u pravcu kvazi-postindustrijalizma. Kvazi stoga jer postindustrijalizam podrazumijeva smanjenje proizvodnih radnika, ali i kretanje ka društvu znanja, svojevrsnoj informacijskoj ekonomiji, od čega smo mi udaljeni svjetlosnim godinama. Kvazi-postindustrijalizam nam je u Karlovac donio trgovine umjesto kemijskog (KGK), kožarskog (Kraš – KIO) ili metalskog (Že-Če) zagađivača usred grada, što je već neki plus. Nažalost, uzima nam radna mjesta u stvaranju nove vrijednosti, no njegova je najočitija manifestacija prevladavanje tercijarnih djelatnosti nad primarnima. Taj je trend svjetski, ali u visokom postotku zaposlenih u tercijarnim djelatnostima u uspješnim zemljama kao što je SAD (gotovo 75 posto svih zaposlenih), velik se dio odnosi na znanost i istraživanja, vojnu tehnologiju, biotehniku, medicinu, filmsku industriju. Jednom riječju, oni prodaju znanje. A što se osim propasti može očekivati kad bi, karikirano, ovaj grad konobara i trgovaca dosegao granicu od 75 posto Karlovčana zaposlenih u tercijarnim djelatnostima?
Što o ovoj temi piše naš drugi Press(R)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…