Istina, tema je stara tjedan dana i ne bi je bilo u ovim redovima da su se u međuvremenu dogodile barem dvije očekivane reakcije. Riječ je o uvredljivoj i priglupoj opaski gradske vijećnice HDZ-a Ivanke Grčić koja je prošli četvrtak s govornice Gradskog vijeća novinare i oporbu stavila u ravan s onima “koji su 1991. rušili Hrvatsku” zato jer su se usudili ukazati na nezakonite radnje prilikom gradnje sad već znamenitog društvenog doma i pripadajućeg roštilja i raspela u Turanjskim Goljakima. Očekivane reakcije su pak bilo kakva isprika ili zadrška HDZ-a oko Grčićkine izjave te reagiranje oporbe koja je prozvana, barem u vidu konferencije za novinare. Jer izjava je, kako god se okrenulo, ipak skandalozna. Iz krugova HDZ-a, gdje je po pitanju unutarstranačkih previranja oduvijek na snazi prava omerta, procurila je krajnje neslužbena priča da se u stranci kasnije čak i raspravljalo o tome treba li nekako ublažiti to što je Grčićka tresnula, no vjerojatno su zaključili da je bolje ne dolijevati ulje na vatru kad oporba ionako nije pokazala namjeru da produži interes za ovu temu i usječe priču biračima snažnije u memoriju. K tomu, vijest se nije probila do prednjih stranica nacionalnih novina, kao u slučaju mosta na Korani koji ne vodi nigdje, vješanja po lusterima River Puba ili osebujnog humora gradonačelnika kad su u pitanju Romi, homoseksualci i slijepe osobe. I tako, sve ostaje ne leđima napasnih novinara. Na stranu činjenica da je nedopustivo što predsjednica Gradskog vijeća Murganić nije opomenula vijećnicu Grčić, što bi već bila velika stvar i što predsjednica kluba HDZ-a nije s govornice kasnije rekla barem da njihova kolegica nije baš tako mislila. Zanemarimo i subjektivan osjećaj gorčine autora ovog teksta jer posebno boli kad te kao dragovoljca Domovinskog rata u ravan s onima “koji su rušili Hrvatsku 1991.” stavlja netko tko Hrvatsku branio nije. I nema to veze s njezinim godinama. To je već zona lošeg odgoja i neukusa. Dakako, pojam neukusa ovdje nema veze s kontekstom osjećaja za lijepo iliti estetike. Uzmimo kao moguću olakšavajuću okolnost i to da je mlada partijska aktivistica u zanosu političkog erosa, koji – nota bene – donosi sasvim konkretne životne koristi, rekla i više i žešće nego je to možda prvotno zamislila. Da bude veći katolik od Pape, da izvede oratorski junački podvig i kaže ono što možda njeni stariji stranački kolege misle, ali naglas ili ne mogu ili ne žele reći. Njena politička sudbina ionako ne ovisi o tome što će misliti, oporba, novinari ili birači. Ovisi o stranci. Bilo je takvih i prije i bit će ih sutra. I ne samo u HDZ-u. No više od svega navedenog zabrinjava tragično krivo razumijevanje demokracije i funkcije njenih sastavnih sadržajnih elemenata; oporbe i novinara. Iz izjave vijećnice Grčić izvire jasan stav da medije (i oporbu) smatra neprijateljima. Ne želi ili ne može shvatiti da su nasušno potrebna datost, korektiv koji demokratski sustav održavaju vitalnim i zdravim, osiguravaju sustavu da se ne “opusti” i potone u bezakonje i korupciju. U našem slučaju Turanjskih Goljaka, mediji su ukazali da se ne može nešto graditi i spajati na komunalne priključke bez potrebnih dozvola samo zato jer je u pitanju “viša sila” i politički moćnik. I pokrenuli su institucije, čak i karlovačkog gubernatora da cijeloj naciji objavi kako netko mora dobiti malo po guzici ako je radio mimo propisa. Vijećnica Grčić, nadamo se samo ona, misli drugačije. Njoj je očito bliža nakaradna poslovica da nije kriv lopov, već onaj tko ga je prijavio da krade. I kad presahnu argumenti najlakše je zavitlati verbalnu kamenicu s etiketom “rušitelja Hrvatske”. Sporna izjava implicira još jednu opasnu navadu da se prema državi, institucijama, lokalnim upravama i samoupravama ponaša kao privatnom vlasništvu stranke na vlasti. Netko stariji iz HDZ-a bi ipak mladoj kolegici iz Gradskog vijeća trebao objasniti da bi zakoni trebali vrijediti za njih kao i za sve druge, da Turanjski Goljaki nisu feudalno dobro, i u skladu s tim, da HDZ niti bilo koja druga stranka na vlasti nisu Franjo Tahi. Na kraju, kako objasniti nekome da kritika i ukazivanje novinara na nezakonitosti javnih službenika nisu akt neprijateljstva, već paradoksalno baš suprotno? Umjesto odgovora možda je bolje iskoristiti riječi većih od sebe. Autor je Stjepan Mihalić, veliki pisac i zadrti Karlovčanin, a izvor su njegovi sjajni feljtoni iz serije “Ćaskanja u suton”. Godina je 1968., a povod činjenica da je Mihalić svojim pisanjem, u olovnija vremena od ovih naših današnjih, kritizirao poteze vlasti, posebice zbog nepoštivanja tradicija starog Karlovca i, pazi slučajnosti, urbanističkog voluntarizma. “Što se pak tiče moje malenkosti, intimno priznajem da jesam Žabar i to ponajviše onda kad po ovoj našoj žabariji ponajviše lupam. Jer što se voli to se i psuje, naravno, da bi bilo što bolje i ljepše…” Neke stvari očito uvijek ostaju iste.
Što o ovoj temi piše naš drugi Press(R)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…