U kolumni vlč. Lovre Zaplatića pod naslovom “Ateističke nebuloze” objavljenoj na KAportalu ogleda se sva nemoć osobe koja ne može zamisliti da postoje ljudi koji, za razliku od njega, nisu skloni praznovjerju.
Velečasnog je, naime, očito uznemirio članak u Jutarnjem listu koji govori o hrvatskim “novim” ateistima, a obzirom da je i moja malenkost uvrštena u to raznoliko društvo, osjetio sam se pozvanim odgovoriti na Zaplatićeve teze, a naročito “teze”. Gorenavedenu riječ “praznovjerje” ne upotrebljavam olako i nepromišljeno. Naime, za čovjeka koji cijeni zdrav razum i skeptično propitkivanje svega što ga okružuje, između vjerovanja u otkupljenje grijeha kroz ritualno mučenje i žrtvovanje drugog čovjeka i vjerovanja u zlu sreću koji nosi mačka koja pređe preko puta suštinske razlike zaista nema. Obje vjere odnosno praznovjerja prizivaju natprirodno i to bez trunčice dokaza i/ili zdravorazumskog argumenata.
Vjera je, podsjetit ću velečasnog, po definiciji vjerovanje u nešto bez logičkih i materijalnih dokaza. Naravno, ukoliko Zaplatić može dokazati da je Isus zaista umro kako bi otkupio grijehe čovječanstva (ili da crna mačka doista donosi lošu sreću), neka samo izvoli. No, do tog trenutka neka ne očekuje da ćemo svi mi ostali na njegovu riječ kao apsolutne istine prihvatiti plemenske mitove neuke palestinske ruralne populacije iz Željeznog doba. Zaplatić se poziva na de Bottona i Schillera, iz čijih ideja izvodi zaključak da je čovjek po svojoj prirodi religiozno biće. Pri tome, naravno, čini nemalu logičku pogrešku, prvu u cijelom nizu u relativno kratkom tekstu. Naime, činjenica da netko nešto tvrdi ne znači nužno da je dotična tvrdnja istinita. Kad se iznosi tvrdnja, nije ju zgorega poduprijeti dokazima odnosno logično validnim argumentima. To i nije tako teško za shvatiti, zar ne, velečasni? S druge strane, ne čudi nimalo me da je vlč. Zaplatić spreman povjerovati na riječ, a naročito nekome tko mu ide “niz dlaku”. I u tome se očituje sklonost vjernika identifikaciji sa “svojom” socijalnom grupom, te očajničkoj obrani unaprijed zadanih “vrijednosti” te grupe, ma koliko god da one očito bile u suprotnosti s logikom i razumom. S druge strane, ateisti nemaju takvu potrebu. Naša mišljenja razlikuju se u mnogočemu, što i nije čudno jer nam je jedino zajedničko mišljenje ono nemamo razloga vjerovati u natprirodno. No, čak i da Zaplatićeva teza da je čovjek po prirodi religiozno biće “drži vodu” (a i više je nego upitna, jer sva djeca se rađaju kao ateisti i tek indoktrinacijom kod kuće ili u crkvi postaju vjernici), ni to ne govori ništa posebno, osim što možda potvrđuje ljudsku sklonost prihvaćanju loših objašnjenja umjesto – nikakvih. A religije svijeta nisu ništa drugo nego prvi (i zato nužno najgori) pokušaji da se objasni sve ono nepoznato što nas okružuje. Danas, prvenstveno zahvaljujući znanosti (a usprkos velikim religijama), imamo puno bolja objašnjenja, pa nam zastarjeli mitovi više nisu potrebni, barem ne u smislu da ih prihvaćamo kao nepromjenjive istine. Zaplatićevo posvemašnje neshvaćanje ateizma koji nije ideologija ni filozofija nego jednostavno – izostanak religijske vjere (ništa više, ništa manje), najočitiji je kad tvrdi da ateisti iznose neistine a tvrde da su “spoznali istinu”. Naime, nitko od ateista u intervjuu Jutarnjem listu nije spominjao “spoznaju istine”, jer ateisti gotovo u pravilu o istini ne razmišljaju u okvirima “spoznaje”. Do istine (ili do najbolje moguće aproksimacije istine, da budem posve precizan) se ne dolazi ni “spoznajom” ni intiuicijom ni molitvom imaginarnim prijateljima, nego zdravim razumom, empirijom, logikom, stalnim propitkivanjem i preispitivanjem. Nadalje, vlč. Zaplatić proziva dr. Lenharda tvrdeći da biolog “ne nudi nijedan dokaz za svoje tvrdnje”. Iako mi ne pada na pamet glumiti odvjetnika dr. Lenharda jer je dotični znanstvenik i više nego sposoban za to, ne mogu ne istaknuti jednu vrišteću ironiju. Naime, jedan svećenik, koji zarađuje za život šireći nedokazane hipoteze kao apsolutne istine, odjednom traži dokaze za bilo što? Da vaši župljani od vas traže konkretne dokaze za npr. bezgrešno začeće ili Isusovo uskrsnuće, što biste im odgovorili, velečasni?
U nastavku svog komentara Zaplatić radi distinkciju između “ljudske istine” i, pazite sad ovo, “istinske i vječne istine”. Zanemarimo li na trenutak njegov gotovo simpatični salto mortale naglašen u “istinskoj istini”, upravo je u toj kvazi-distinkciji najbolje potvrdio Lenhardove tvrdnje o teologiji kao odvjetničkoj disciplini. Velečasni implicira da on, eto, ima pristup “istinskoj i vječnoj” istini, dok je jadnom’ dr. Lenhardu dostupna samo ona “ljudska”. Ako to nije izmotavanje, vrdanje i opskurantizam, ne znam što jest.
Pri tome ne treba zanemariti da svi argumenti velečasnog proizlaze iz argumenta autoriteta. Zaplatić, dakle, ne samo da pouzdano zna da Bog postoji, nego isto tako pouzdano zna kakav je Bog, što misli i što želi od nas. Kako to zna? Pa eto, svećenik je! Kojim to pouzdanim izvorima informacija o prirodi i planu navodnog tvorca svemira velečasni ima pristup, iz nekog je razloga zaboravio spomenuti. I ne, velečasni, knjiga koju su pisale na desetine ljudi stotinama godina, s motivima koji su daleko od istinoljubivosti i objektivnosti, nije relevantan izvor informacija, štogod da vi mislili o tome. No, pravi razlozi burne reakcije velečasnoga na prvi (ne i posljednji) javni istup ateista u zemlji koju mnogi i dalje, usprkos njezinom Ustavu, smatraju katoličkom, postaju razvidni tek pri kraju njegove kolumne. Naime, Zaplatić se žali na “pljuvanje po Katoličkoj crkvi”, a spominjanje pedofilskog skandala u Crkvi za njega je “egzotika”. Tisuće i tisuće silovane djece od strane katoličkih svećenika za velečasnog su “egzotika”, baš kao i sustavno skrivanje crkvenih pedofila od pravde, baš kao i omogućavanje istima da nastave sa svojim odvratnim zločinima u nekoj drugoj župi ili biskupiji. Da nije stravično amoralno, bilo bi smiješno. Za pedofilske zločine u Crkvi se ispričao i sam Papa, pa možda Zaplatiću ne bi bilo zgorega barem pratiti što javnosti poručuje čovjek kojeg smatra Kristovim namjesnikom na Zemlji. I to su ljudi koji imaju pretenzije nas ostale učiti moralu i etici, ne zaboravimo na tu “sitnicu”.
Svoj smušeni tekst o ateizmu velečasni završava bizarnom tezom o “agresiji prema teizmu” i Crkvi, što u jednoj sekularnoj državi, koja po posebnom ugovoru s Vatikanom isplaćuje lokalnoj Katoličkoj crkvi 300-tinjak milijuna proračunskih kuna godišnje razumnoj osobi nažalost, može zvučati samo kao – loša šala. Isti opis mogao bi se, a u skladu sa svim gorenavedenim, primijeniti i na Zaplatićevo (ne)shvaćanje ateizma.
Neven Barković, izvršni urednik T-portala