Ulica
Problem sa svim lijepim riječima i svim lijepim i tužnim mislima je što su već izlizane. Korištene su prečesto od strane neiskrenih ljudi, na pogrešne ili prazne načine, i tako je istekao njihov rok upotrebe.
Zato se osjećam pomalo čudno i pomalo smiješno kada napišem:
Nikada više takve ulice.
I nikada više takvog vremena.
I takvog ljeta, s hrpom nasmijanih ljudi u svijetu obojanom u zeleno.
Mirisalo je na travu i u zraku si (ali samo ako je to bila tvoja ulica) mogao osjetiti nijanse mirisa višnje i mirisa kiselice, izrasle na divlje u dnu živice koja je ograđivala nasip od kupališta, živice koje više nema, kao što više nema ni Prvog Svijeta i svih onih nasmijanih i dobrih ljudi.
A tih ljeta, svijet je i navečer bio nekako zelen, pa je tako bilo i ljeta 1986. godine, kada sam sjedio na maloj sivoj ogradi pred ulazom na kupalište, završavali su Rakovački susreti, s razglasa je treštala muzika, izlazile su Tamara i njene prijateljice, ona je nekako smiješno plesala i rekla nešto kao: “A vidi, tako on radi u spotu”.
Bila je strašno slatka te večeri, a nešto kasnije, još uvijek u tim nekim prvim godinama, ja sam bio strašno sladak njoj, ali bila je dvije ili tri godine starija, a u to doba činilo se to kao čitav jedan život.
Škola
Bila je to posljednja godina u velikoj bijeloj zgradi Osnovne škole Veljko Vlahović. Pomisao na tu školu nekako uvijek sa sobom nosi i miris jeseni i te neke slike…lagane magle koje se vuku dubovačkim alejama, kesteni na mokrim ulicama, odsjaj uličnih svjetala u lokvi vode, djevojčice koje sasvim lagano i još neprimjetno postaju djevojke, nasmijani dječaci…okus prekiselih jabuka ubranih s grana nagnutih preko tvorničke ograde, svijetloplavi autobusi umrljani smogom i dimom iz vlastitih auspuha, rano jutro i slane kifle u pekari preko puta stare bolnice, mala, lijepo upakirana rolada s okusom kokosa iz velikog staklenog kioska s voćem, povrćem i slatkišima.
Svijet je bio lijep, svijet je bio razigran, svijet je bio velik, kao oči dječaka i djevojčica u sedam navečer, u petak, nakon posljednjeg školskog sata.
Grad
Svijet je bio velik, svijet je bio razigran i svijet je bio blještav, kao oči dječaka i djevojčica u subotnju večer, u prvim izlascima u kojima se činilo kako će čitav život biti neizmjerno lijep i uzbudljiv.
Gradom je tekla voda, gradom su tekli ljudi, lagano obučene djevojke s nemarno prebačenim majicama preko ramena, ili omotanim oko struka, sa svijetlim trapericama i crnim starkama, dečki u majicama kratkih rukava, savršeno stisnutim žnirancima na novim tenisicama, zveckao je led u čašama, svirala je muzika, čuo se smijeh, čuo se žamor, čulo se kako teče voda u gradu napravljenom na vodi.
U trbuhu je bio sasvim lagan pritisak, nešto poput prve zaljubljenosti, ali još malo šire…pritisak od zaljubljenosti i uzbuđenja od svega dobrog što nas još očekuje.
Gimnazija
Blještalo je sunce, blještale su zelene krošnje drveća, a blještala je i žuta gimnazijska zgrada, sve dok nije nestala iza krovova starih kuća.
Proljeće 1991. godine bilo je najljepše proljeće Prvog Svijeta i iako će mnogi rado reći kako je bilo “kao da smo znali što nas sve čeka”, sva njegova ljepota bila je u tome što nismo znali. I ne da nismo znali nego smo bili sasvim sigurni kako nas ne čeka ništa i kako ne postoji ništa u cijelom svemiru što bi moglo izbrisati svu ljepotu života.
Jedne večeri, pomalo pijani, pjevali smo “Nekako s proljeća” na dugoj stazi omeđenoj lipama i brezama, mračnoj uskoj stazi od grada do Korane.
Bio je to onaj trenutak u kojem nakratko osjetiš sve ono što je sad i sve ono što dolazi, trenutak u kojem osjećaš kako prestaješ biti dijete i, iako si još jako daleko od toga da budeš odrastao, po prvi znaš, baš cijelim svojim tijelom i srcem znaš, da ćeš jednom to biti.
Te večeri svi smo osjetili sasvim laganu tugu zbog prošlih ljubavi, iako ih uglavnom još nismo ni imali. Ali znali smo da ćemo ih jednom imati i da će nas neke pjesme sjećati na njih i izazivati onaj osjećaj lijepe tuge, osjećaj koji svatko zna, ali ga nitko još nikada nije uspio opisati.
Rijeka
Ponekad smo bili na pješčanoj, ponekad na Foginovom, ali najčešće smo bili na pločama. Rijeka je bila posve crna, samo su jaki žuti reflektori obasjavali slap, mirisalo je na vino, netko je svirao gitaru i pjevali smo neke fine, dobre pjesme. Niti jedna od njih nije nas oduševljala i obarala s nogu, ali bile su tisuće i tisuće tih malih, dobrih, lijepih pjesama koje možeš pjevati s prijateljima, dok ste pomalo pijani, dok ste previše mladi i dok učite sve ono što je važno naučiti u životu Prvog Svijeta – od prvih poljubaca i prvog dodira grudi, preko prvog dima cigarete i prvog gutljaja pive, sve do neobično važnih stvari kao po kojoj travi se treba penjati po slapu, a da ne padneš.
Večeri su bile opuštene i trajale su dugo, toliko dugo da bi prve kapi zore na nebu izazivale sasvim malen i neprimjetan osjećaj ljepote, kao da si upravo proživio jedan sasvim dobar život.
I osjetio bi tada nostalgiju za nekim, možda nekim u koga si trenutno zaljubljen, a možda nekim tko još uvijek ne postoji. I gledao bi u prozore sa spuštenim roletnama, pitajući se iza kojeg od njih spava ona u koju ćeš se jednom zaljubiti, pa makar na pola sata, pa makar na jednu od tih nekadašnjih beskrajnih večeri.
Ljubav
Ljubav je crveni kiosk na skretanju za Grabrik.
I nije važno što je sve počelo kod Arhiva. Tamo je, u jednom lipnju, Biljana sasvim lagano pognula glavu, a u njenim zelenim očima pojavio se odsjaj sunca, sekundu prije našeg prvog poljupca.
Možda je već tada bilo zapisano da će ona biti moja prva ljubav, prva zbog koje ću biti nesretno zaljubljen, ali u najljepšem ljetu naših života, tako da niti jedna sekunda tog sjećanja neće biti tužna, već samo lijepa.
A ipak, zbog mirisa trave, zbog koraka po kišnim ulicama u rano, još mračno jutro, ljubav je u Prvom Svijetu počinjala kod crvenog kioska.
Do njega se ona spuštala sa Švarče, do njega je neka druga ona dolazila iz Grabrika, do njega je neka treća ona dolazila iz smjera Veleučilišta.
Kada je nestao Prvi Svijet, nestao je i crveni kiosk.
Svaka ljubav u sebi nosi jednu malu tugu i uvijek je moguć neki čudan trenutak u kojem će te zaskočiti bivše ljubavi, čak i one koje nisi previše volio. I bit će ti nakratko žao zbog vremena koje je prošlo, ali najviše ćeš žaliti zato što više nikada nikoga nećeš čekati kod crvenog kioska.
Tuga
Tuge su u Prvom Svijetu bile sasvim drugačije. Bili smo djeca i strahovi su bili rezervirani za roditelje, nas bi obuzeo samo neki nejasan osjećaj nesigurnosti i nepoznatoga.
Mario je išao u drugu smjenu i živio je u predgrađu i nismo ga znali. A, tog kasnog ljeta, kada je škola već počela, pao je s drva i udario glavom u kamen. Ostao je na mjestu mrtav, a mi smo u poslijepodnevnoj smjeni na zelenim klupama pronalazili ispisane ili urezane poruke pune ljubavi i tuge onih u čijim životima je Mario značio puno.
Crnog smo dobro znali, ali nismo ga voljeli. Bio je stariji od nas, a mlađi od ‘velikih dečki’ u ulici i pomalo se izgubio u tom raskoraku. Veliki dečki zezali su njega, a on je zato maltretirao nas.
Ipak, kada bi se sreli nasamo, bez igdje ikoga, bio je onakav kakav je i napravljen da bude, bez potrebe da se nekome ili nečemu dokazuje.
Kada je imao šesnaest godina poginuo je vozeći motor, negdje blizu grada, pored širokih kordunaških polja koja su mirisala na pokošeno sijeno i prve kukuruze.
Suze u očima njegovog tate govorile su kako smo Crnog možda mogli zavoljeti, da nismo bili djeca i da je Prvi Svijet baš svakome bio tako lagan, opušten i prelijep kako je bio nama.
Čavlek se ubio nadomak ljeta. Ubio se zbog škole i loših ocjena i sve to nije imalo nikakve veze s nasmijanim zgodnim dječakom, nogometašem, prijateljem…niti s njegovim osmijehom i svjetlucavim očima.
Te tri tuge Prvog Svijeta odagnali smo od sebe brzo i lako i ponekad se pitam da li je zbog toga sve na kraju ispalo onako kako je ispalo. Da li bi svijet bio ljepši i u godinama koje su dolazile da smo znali stati, da smo napisali neku lijepu riječ onima iz jutarnje smjene, potapšali tatu od Crnog po ramenu i rekli mu nešto lijepo, ili da smo osjetili i prepoznali ono što se osjetilo u zraku onog poslijepodneva kada se Čavlek ubio…da smo osjetili taj trenutak u kojem se znalo da umire Prvi Svijet i da vrlo skoro više ništa neće biti isto. Da smo možda malo duže žalili za Čavlekom, da li bi spasili Prvi Svijet i otjerali vrijeme koje je dolazilo, vrijeme u kojem će tuge biti tako goleme da nikome neće biti čak ni do suza?
Piše Darko Lisac
Sljedeći dio: Ono kad smo bili mrtvi