Ne zna se kad će sadašnja vlada na staklenim nogama pasti, ne zna se točno ni kad bi mogli biti izbori, a ne zna se pouzdano ni tko bi mogao pobijediti. Što god se dogodilo jedino bi sa sigurnošću mogli tvrditi da će Branko Vukelić biti ministar. Da je mačka već bi odavno iskoristio svojih devet života s obzirom na impresivnu nisku afera koje se uz njega vezuju. Ali, uz fascinantnu sposobnost da se malo pomalo, svake s vremenom otrese, njegov je status u hrvatskoj političkoj eliti iz nekog razloga neupitan. Po najnovijim novinarskim otkrićima, istraga oko Fimi medije, tvrtke koja je vladajućem HDZ-u poslužila kao paravan da se državnom kasom mogu koristiti kao bankomatom bez limita, vodi ka Hrvatskoj lutriji. HL je s Fimi Medijom navodno redovito poslovala od 2006. do 2009. godine. Nećemo dalje od činjenice da je predsjednik Nadzornog odbora bio Branko Vukelić. Prije kojih mjesec dana imao je peh da mu se u jednom danu sruši trećina ispravne flote, dva Miga 21 kod Plaškog. I nikom ništa. Kad ne želiš da se nešto riješi ispravno i brzo, osnuj komisiju, ili povjerenstvo, kako se to na novohrvatskom kaže. Kao ministar gospodarstva zaradio je još 2006. godine kaznenu prijavu zbog sklapanja štetnih ugovora u Brodosplitu i “zamračenja” 4 milijuna eura. Rezultat? Ovih dana hapsi se zbog izvlačenja novca iz Brodosplita Slavena Žužula, poznatog iz afere farbanja tunela, još jednog tipa iz njegove Skladgradnje te dva bivša direktora Brodosplita. Vukelića više nitko ni ne spominje. Vukelić je preživio i skandalozni ugovor s umirovljenicima kad se u Karlovcu prije koju godinu kupovala vlast. Da se podsjetimo, 20000 kuna je bila mjesečna cijena HSU-a koji je uveo otužnu praksu da se stranke besramno svode na razinu robe na prodaju po sistemu tko da više. Vukelić je dao više. I nikom ništa. Dok je bio gradonačelnik Karlovca do suda je došla i priča o fantomskoj odluci Gradskog poglavarstva, dakle falsificiranju službenog dokumenta, da se Kaufland u dolasku oslobodi komunalne naknade i još koječega što obični smrtnici moraju platiti kad nešto grade. Prijava se u ladicama neovisnog sudstva kiselila godinama, a onda kad je Vukelić trebao postati ministar gospodarstva, a mediji počeli pisati o ovoj kaznenoj prijavi, sve je brzo riješeno, s Vukelića je skinuta odgovornost. Pa je onda dovođen u vezu s pokušajem privatizacije KIM-a, prodajom tvrtki koja ima dva zaposlena, pet tisuća eura profita godišnje i bavila se proizvodima od kože. Preživio je i to, kao i davne slučajeve netransparentnog trošenja novca u slučaju “proizvodnje” karlovačkog košarkaškog prvoligaša krajem devedesetih i prometne nesreće u kojoj je sudjelovao i u kojoj je jedna osoba ostala invalid. Svaki put su, doduše, često poslije dugog pacanja po sudskim ladicama, institucije pravne države odradile svoj posao i Vukelić je izlazio neokrznut. Imao je Vukelić moćnog zaštitnika, Ivu Sanadera koji mu nikad nije zaboravio podršku pruženu kad se HDZ lomio između – sad to možemo slobodno reći – dva zla, Sanadera i Pašalića. Jedino što danas kad je Sanader jedan od najomraženijih Hrvata, nismo baš sigurni koje zlo je zapravo bilo manje. Iz gore iznesenog jasno je što prosječni pratitelj politike, napose onaj iz Karlovca, može imati protiv Branka Vukelića. S jedne strane, doimlje se kao politička elementarna nepogoda, ali novinar koji ga prati od vremena kad se dohvatio gradonačelničke stolice, pa po gubitku izbora čak završio na burzi, postao glavni tajnik HDZ-a i na kraju ministar u dva resora, gotovo da je izgradio neku vrstu Stockholmskog sindroma, miješanja gađenja i simpatija. Ovo prvo je jasno, Vukelić je jedan od onih političara zbog kojih gubite vjeru da su vrline uopće poželjne u politici, ovo drugo je respekt prema njegovoj sposobnosti preživljavanja u situacijama plesanja na rubu provalije. Ne samo ovim pravosudnim, nego u vrtlozima hrvatske visoke politike. Polančec je izgledao nedodirljiv, sad ga čeka ćelija u Remetincu, mnogi su poput kometa zasjali na HDZ-ovom političkom nebu i nestajali. Vukelić se – unatoč brojnim aferama s kojima je dovođen u vezu – održao i bez svoga zaštitnika Sanadera, premijerka Kosor u prisutnosti predsjednika države ovih dana izjavljuje da ima puno povjerenje u njega. Zvali su ga nevidljivim ministrom kad je vodio gospodarstvo jednako neuspješno kao i Popijač, kao po nekom instinktu s gospodarskom krizom izmaknuo se (ili je izmaknut) iz resora gospodarstva i preuzeo obranu kad je Hrvatska već pod “kišobranom” NATO-a. Nema veze što je Hrvatska danas s malom profesionalnom vojskom, zastarjelom tehnikom, malobrojnom morskom i aero flotom i glupim odricanjem od sustava Teritorijalne obrane na nižem stupnju obrambene sposobnosti nego 1990. godine. To danas nije hrvatski prioritet, a možda više neće nikad ni biti, ministarstvo obrane izgleda kao zgodna politička hladovina za ministra iz Karlovca. Vukelić ima prednost što ne voli biti pred kamerama, pa ne može ni postići stupanj omraženosti jednog Šukera koji uz sveopći dojam lošeg vođenja državnih financija i ne propušta trabunjati pred novinarima. Govori samo kad ima što za reći, ne izgleda sigurno, ali ni agresivno. Pronicljiv je, poput Šeksa zna odabrati pravu stranu u pravom trenutku, očito ne stavlja potpise tamo gdje bi mogao biti kompromitiran, ako “mulja”, mulja samozatajno i u tišini. Ne ostavlja tragove. Ili jednostavno nije na listi za odstrel kao neki drugi Sanaderovi ljudi? Otkad su HDZ i posebno SDP ubili ideološku komponentu svojih politika pa se razlike mogu prepoznati u stilu vladanja, a ne sadržaju i strateškim odrednicama, nije posebno bitno je li “naš” čovjek u Zagrebu s “desnice” kao Vukelić ili “ljevice”. Bitno nam je da se u našem gradu živi kvalitetnije i bolje. Šteta je što Vukelić u svojim godinama mandata, kao neupitno sposoban političar, nije više energije utrošio na (karlovačko) opće dobro izvan granica vlastitog ili stranačkog interesa. Da se razumijemo, za opće dobro u skladu sa zakonima. Možda bi drugačije gledali na vezu s aferama da je za Karlovac radio onako kako je Kalmeta “navlačio” za Zadar. Možda bi na drežničkom zidu umjesto “HDZ – banda lopovska” pisala parafraza dobre stare parole iz socijalizma “Vukelić je krao, al’ je i drugima dao”.