Statistike mogu biti istinite, voditi do neke spoznaje, zaključka, ali ponekad mogu i prevariti. Stoga ponekad i nije uputno na njima graditi neke previše relevantne zaključke. Prema jednoj statistici gajio sam uvijek određenu skepsu. Radi se o posljednjem popisu stanovništva u republici Hrvatskoj, onom iz 2001. Godine. Prema tom popisu u Hrvatskoj se, premda to nije bilo nužno, kao katolicima izjasnilo 3.897.332. građana ili u ukupnom postotku 87,83%. Iz ovoga rezultata mnogi su zaključili da je Hrvatska katolička zemlja, u blažoj varijanti da su katolici u Hrvatskoj većina. U stvarnosti nijedno nije točno: niti je Hrvatska katolička zemlja, niti su katolici većina, barem ne u toj mjeri. Kako god to zvučalo – i dobro je da je tako, da nije katolička, i da katolici nisu u većini.
Površni promatrač, čitatelj ili konzument svakidašnjih medijskih istupa, vijesti možda se ne bi složio s ovom mojom tvrdnjom. Ne tvrdim da je moje razmišljanje “ex cathedra”, iznosim ga tek pred čitateljstvo ovoga portala. Može se o njemu raspravljati, osporavati ga, iznositi argumente pro i contra. To je cilj – potaći razgovor, izmjenu mišljenja. Crkva, kao i svaka udruga građana može iznositi svoje prijedloge, lobirati za njih, ona to i čini, javno i tajno – kao i svi drugi u ovoj državi. Ponekad prođe, drugi puta ne – kao i mnogim drugima. U Hrvatskoj ne postoje neki katolički zakoni, dapače postoje zakoni koji su izrazitoj antikatoličkoj razini, koji se otvoreno suprostavljaju katoličkom nauku. Mnoge od njih izglasali su oni koji su se deklarirali kao katolici. Kad bi Hrvatska bila katolička zemlja u njoj bi zakoni bili u skladu s katoličkim naukom. To opet ne znači da je Hrvatska antikatolička zemlja, već jednostavno da postoji raskorak između deklariranog i stvarnog katoličanstva. Ne bih volio da sada netko krene “od prve na loptu”, neka radije još jednom prolita ovaj pasus. Ja ne žalim ni za čim, niti stremim tome da u Hrvatskoj katekizam bude Ustav u ovoj državi.
Većina onih koji se deklariraju kao katolici su zapravo dekorativni katolici; imaju ili drže neke običaje, neke norme ( najčešće po vlastitom izboru). Većina će krstiti svoju djecu, ako mogu vjenčat će se u crkvi, ali više jer to izgleda nekako svečanije, ako ih prijatelj zamoli, biti će kumovi, otići će i na ponoćku. Tek 25 do 30 % posto su katolici, makar mi se i ta brojka čini nateknutom. Skloniji sam brojci od 15 do 20% katolika u Hrvatskoj. To su oni koji redovito idu u crkvu, primaju sakramente, prakticiraju svakodnevnu molitvu i nastoje, usprkos padova, slabosti živjeti svoju vjeru, javno je svjedočiti, zalagati se javno za katoličke vrijednosti koji vole svoju Crkvu takova kakva jest. Nastoje biti “sol zemlje”, svjetlo i kvasac”.
To opet ne znači da ovih 60% treba jednostavno otpisati. Biti katolikom je proces svakog pojedinca, drama koja se odvija u njegovoj nutrini, najintimnijem dijelu svakog pojedinca. Isto je i s izlaskom.
Moj je cilj bio samo malo razgrnuti maglu koja se često stvara oko katoličanstva u Hrvatskoj. Da li sam uspio? Ne znam!