U slučaju odbijenice antifašistima da ponovno postave ploču u bolnicu na Dubovcu na 69-u obljetnicu akciju hrabrog proboja skupine partizana u okupirani Karlovac 1941., za potpisnika ovih redova ne bi bilo nikakve sumnje da ne postoji sjena ili alibi priča, ovisno kako se gleda. Predstavnici vlasnika Doma zdravlja – gdje bi ploča trebala stajati – župan Vučić i ravnateljica Šutić jednostavno ne baštine antifašizam kao doseg moderne zapadne civilizacije koji je od 1945. evoluirao u nešto više – toleranciju prema politički, etnički, rasno, seksualno…različitom. U skladu s tim, rekli bismo da župan i ravnateljica ne respektiraju ni temeljni pravni dokument ove države Ustav jer u njemu, između ostalog, stoji da su u temelje suverenosti ove države ugrađene i odluke ZAVNOH-a do kojeg je došlo zahvaljujući i akcijama kao što je bila ona 17. studenog 1941. pod vodstvom Većeslava Holjevca. Da prijeđemo na stvar, “sjena” cijele priče i mogući alibi za osobe koje su uskratile postavljanje ploče mogla bi se kriti u samoj naravi akcije. Naime, kao što smo u posljednjih nekoliko dana mogli saznati, postoji kaznena prijava za navodni zločin počinjen u vrijeme trajanja upada Holjevčeve jedinice u Karlovac 17. 11. 1941. baš u bolnici na Dubovcu. Prema njoj, partizani su po upadu u bolnicu zarobili dvije osobe i kasnije ih iza bolnice i likvidirali hladnim oružjem. Navodno to ne skrivaju ni sadašnji inicijatori postavljanja ploče. Možda je u njihovim glavama ubiti normalna stvar s obzirom na okolnosti tog vremena, psihozu i neprijateljsko okruženje okupiranog grada i logiku istrebljenja neprijatelja, no i tad je na snazi bila Ženevska konvencija i ako su u pitanju bili zarobljenici, ili još gore, zarobljeni ranjenici, nije dovoljno opravdanje da su bili ustaše. Zločin je zločin. Ako se u opisu kaznene prijave krije istina, ploči ipak nije mjesto na bolnici. U tom slučaju, akcija grupe partizana predvođene Vecom Holjevcem ostaje jedinstveno herojsko djelo u ranoj povijesti europske antifašističke borbe, ali s mrljom. Herojsko djelo kojem je sasvim dovoljan spomenik kod drvenog mosta na Korani, mjestu gdje je uz izmjenu vatre partizanska jedinica ipak uspjela pobjeći u sigurnost Petrove Gore. Istina je da potpunu istinu ne znamo, a da “zločinačku” narav akcije potenciraju tipovi koji ili su premalo inteligentni ili previše pokvareni da bi problematiku pokušali sagledati iole objektivno. Kako drugačije protumačiti izjave Petra Banića da je 17. 11. 1941. u Karlovac ušla četnička grupa. To je teško nazvati revizionizmom, to je otužna manipulacija, niska strast ili neinteligencija. Podsjetimo, partizani su predvođeni Većeslavom Holjevcem pokušali iz Karlovca osloboditi zatočenog ilegalca Marijana Čavića, a na izlazu iz Karlovca u puškaranju na koranskom mostu poginuo je Ivica Gojak. Tu je valjda već i po imenima Banić zaključio da je riječ o četniku do četnika. Raspravljati s takvim likovima o bilo čemu je jednako upuštanju u uličnu raspravu s Karlom Hrsanom. Gubljenje vremena. No pažnju je dužno pokloniti jer njegovi istomišljenici iza kaznene prijave pripremaju teren da umjesto ploče partizanima na dubovačkoj bolnici osvane kontra-ploča, ustašama koji su navodno tamo skončali pod oštricom partizanskog noža. I kao što smo na Babinoj gori dobili falsifikat-ploču u spomen na 400 pobijenih kadeta vojne škole NDH, tako bi djeca koja će u slijedećim desetljećima prolaziti kroz ulaz bolnice na Dubovcu mogla saznati da je Holjevčeva grupa zapravo bila horda bradatih spodoba, antihrvata i antikrista, i da nije bila riječ o hrabroj akciji spašavanja ilegalnog protivnika okupatora, već kukavički teroristički napad na mirni grad u uzornoj nezavisnoj i pravnoj državi. I hladnokrvno ubojstvo. Judeo-komunističko-srpska zavjera i tko zna što još. Kroz tri godine odugovlačenja s dozvolom ili odbijenicom vraćanja ploče u spomen na akciju Holjevčeve grupe navodno je kontaktiran i HAZU da njihovi povjesničari odgonetnu što se točno dogodilo na današnji dan prije 69 godina u bolnici na Dubovcu, ali je nadležnima odgovoreno da se ne žele petljati u politička pitanja. Čudan odgovor, no da je htio, župan Vučić je i mimo akademika mogao doći do istine i presuditi po savjesti. Ali pojmovi “savjest” i “političar” nisu kompatibilni, istina bi mu samo mogla donijeti probleme. Ako u spomenutoj kaznenoj prijavi nema temelja zločina, više ne bi imao manevarskog prostora da odbije antifašiste, nešto što mu je osobno očito mrsko. Ako ima, tek je onda u problemima. Stiskat će ga “njegovi”, bit će u dilemi da odobri neodobrivo, riskirat će etiketu revizionista i medijsku paljbu na državnoj razini. Status quo se sa stajališta političara čini kao racionalno solomunsko rješenje. Za nas ostale, ovdje bi riječ povjesničara zaista dobro došla. Raščišćena povijest zalog je zdrave budućnosti.