Sjedim poslije mise zornice na ovu prvu nedjelju Došašća ili Adventa, još mi odzvanjaju riječi nedjeljnog čitanja a u njima riječi “bdijte”. Misli mi odlaze u daleku prošlost, u početke Crkve nošene jednodušnošću u molitvi, lomljenju kruha, zajedništvu u dobrima i nauku. U moru drugih ljudi bila je to kap, šačica onih koji su prihvatili Isusa Nazarećanina koji je upalio malo svijetlo nade da čovjek nije sam prepušten sili prirode, moćnika. Pokušavam zamisliti u ovo nedjeljno jutro njihova lica puna iščekivanja nakon probdjevene noći s koliko radosti iščekuju trenutak euharistije. Naše zornice tek su mali dio cjelonoćnog bdijenja. Nosili su u sebi čežnju za susretom s Gospodinom sažetom u riječi Marana tha – dođi Gospodine, Isuse, dođi. Čeznuli su biti s jim, biti kao On.
Nije to nostalgija za tim vremenima. Narod kaže, svako vrijeme ima svoje breme. Svako vrijeme traži nove odgovore. I u svim tim mijenama ostaje konstanta. Izazov susreta s Gospodinom.
Čovjek je htio dohvatiti Boga. Pokušao graditi, kako kaže Biblija, kulu babilonsku koja bi doprla do oblaka, ruski je astronaut poslije povratka iz svemira reako da ni u tim visinama nije sreo Boga. Čovjek je upotrijebio sva svoja znanja, svoj um; neki su rekli da su ga sreli, drugi da ga nema. Kršćani su poručivali i poručuju danas; nema ga u morskim dubinama, ni vrhovima planina, ni u podzemlju, ni nadzemlju – on je mom srcu kao naš osloboditelj.. Ne tražite ga u mislima, prirodi, stvarima, društvenim odnosima. U svemu vlada zakon, a naš Bog je ljubav. Zato stanuje u srcu. On dolazi u tihim poticajima srca. Kuca na tvoja vrata. Želi svratiti k tebi.
Ovih dana ljudi po trgovima postavljaju adventske vijence, već su i borovi ponegdje postavljeni, rasvijetljeni, trgovine pune nakita svake vrste i za svačiji džep. Sve to, zapravo i nije tako loše. Dobro, o ukusima bi se dalo. Za koji dan i trgovci će uzeti puni zalet i činiti sve da nam privuku pozornost i da nas uvjere da nam baš to potrebno da bi se osjećali cool.
Poziv na “bdijenje” u svojoj biti je glas kji poziva na očuvanje ljudskosti u sebi, onog najljepšeg što u sebi nosimo. Kršćanima je pak poziv da sačuvaju u sebi svijetlo upaljeno na krštenje – vjere i zajedništva. Mnogi katolici nisu zadovoljni svojom Crkvom, mnogo puta i s pravom. I dobro je da je tako, to znači da je Crkva živi organizam. Usudio bih se reći da je to nezadovoljstvo i izraz ljubavi prema njoj. Htjeli bismo da bude bolja, da bude svjetlo. Htjeli bismo da nam papa bude bolji, da biskupi budu bolji, svećenici isto. Budnost nas upozorava da u kritičnosti prema drugima ne zaboravimo kritičnost prema sebi.
Često puta smo “izvan sebe”, rastepeni na sve strane u svakidašnjosti u potrazi za sigurnošću, došašće je vrijeme u kojem se treba malo pozabaviti i sa sobom. Bez obzira na vjeru ili nevjeru. Svatko mora imati trenutke kada će malo zastati, malo “doći k sebi”. Ovi dani pred nama kriju opasnost da nas drže “izvan nas”. Da nam pogled od nas odvrate i svrate na stvari oko nas.
Želio sam samo u ovo nedjeljno jutro prve nedjelje Došašća s vama podijeliti svoje misli u nadi da će te i vi podijeliti svoja razmišljanja. Nije bitno tko je tko i što je tko, bitno je da jedan drugome budemo – čovjek. Reče jedan mudrac: čovjek je Božji poljubac zemlji.