Skupština Hrvatskog novinarskog društva zaključila je da je stanje u novinarstvu i medijima na najnižim granama u novijoj povijesti, a posebno zbog gušenja novinarskih sloboda. Najgore je stanje novinara u privatnim medijima gdje se pod krinkom recesije ukidaju dopisništva i regionalni centri, zaključak je predsjednika HND-a Zdenka Duke na jučerašnjoj Skupštini ceha novinara. Na skupštini je sudjelovao i Karlovčanin, dopredsjednik karlovačkog ogranka HND-a Milorad Božić koji je predstavio zanimljiv osvrt kojeg kao svojevrsnog “gosta komentatora” KAportala prenosimo u cjelosti.
– Pomalo nezapaženo kod nas je prošla inicijativa Europske novinarske federacije, odnosno Europskih udruženja novinara iz 24 zemlje, koja su pokrenula kampanju financijskog i zakonskog priznavanja novinarske djelatnosti kao “javnog dobra”. Ako vlade mogu financirati kazališta i umjetničke galerije zbog očuvanja kulturnog pluralizma, i novinske kuće bi trebale primati financijsku podršku zbog očuvanja pluralizma U tom priopćenju, između ostalog stoji i to da financijska podrška ne smije utjecati na slobodu medija. Iako bi novinarstvo kao javno dobro moralo biti nezaobilazna i nužna sastavnica demokracije, koje nema bez prave informacije, a upravo bi mediji trebali građanima nuditi pravu sliku stvarnosti i služiti kao jedan od kontrolnih mehanizama vlasti, situacija u stvarnosti je znatno drugačija. Došli smo u situaciju da više naprosto ne možemo poistovjećivati medije i novinarstvo. Mediji su postali industrija za sebe, a njihov najvažniji proizvod, informacija, dobio je tržišnu vrijednost i tretira se kao svaka druga roba. Jasno je onda da se time, dobrim dijelom, izgubila uloga medija kao monitora i korektora u društvu, a presudno je porasla uloga medijskih vlasnika. Kakve medije imamo. Privatne i državne. Nema javnih, jer i kod onih koji se tako zovu, ili pretendiraju na to, vlasnik određuje profil i sadržaje. No, među njima ustvari nema razlike. U pravilu i jedni i drugi su marketinški odjeli svojih vlasnika. Novinarski sadržaji su u drugom planu. Nekad je tako, na primjer, u novinama postojala crna kronika, kao posebna rubrika. Danas su obično cijele novine crna kronika. Mediji prilagođavaju novinarski rad u skladu sa svojim ciljevima. Privatni mediji se bave – zaradom, a kad treba, kao i državni, ulizivanjem i podilaženjem. Samo, pravo je pitanje je li podilaženje produktivno, kao što ga doživljavaju vlasnici medija i njihovi prirepci urednici.
Jedina svijetla točka, na neki način, ostaje Internet novinarstvo. Ali i tu je, nažalost, anonimnost prečesto uvjet za slobodu. No, administracija polako i za to pronalazi lijek. Imate li kompjuter ne možete biti sigurni niste li baš vi objavili registar branitelja. I to stalno pozivanje na hrabrost rječito govori o društvu u kojem živimo. Zar sloboda javne riječi, posebno novinarske, ne bi trebala biti normalna stvar? Međutim, umjesno je zapitati se pa i priznati, nije li to sve ipak malo pretenciozno u današnjem vremenu neoliberalnog kapitalizma, filozofije profita i pravne države u kojoj o svemu presuđuje vladajuća interesna elita. Ideja o apsolutnom prepuštanju medija “zakonima tržišta” posebno na novinarstvo utječe na poguban način. Potpuno je besmisleno medije sasvim prepustiti da “žive na tržištu”, a istovremeno od njih očekivati da budu mjesta gdje će se u izvještavati i diskutirati o svemu onome što je od javnog interesa? Kolika god bila dobra volja i profesionalna etika novinara, oni će sve teže odolijevati pritisku da rade kompromise u uređivačkoj politici. Pravo pitanje je tko ustvari odlučuje o tome što je javni interes. Ni, novinarskog tržišta zapravo nema. Sve manje se traže novinari. Oni zapravo polako postaju atavizam. Mnogi, koji su to, zahvaljujući kičmi, nastojali ostati, nestali su sa scene. Nema više ni urednika. Danas kolo vode producenti. Po redakcijama i pressicama bauljaju mladi ljudi koji, kao i roboti, uče sve više vještina, jer se to od njih sve više traži, a sve manje znaju novinarski razmišljati, što je zapravo, čak nepoželjno. Danas je sve manje onih koji bi ih tome mogli naučiti. Dapače, na mnoge važne pozicije instalirali su se, najblaže rečeno, nepristojni, ali zato obavezno podobni likovi, koji se ambiciozno guraju svuda i po svaku cijenu i koji uglavnom pojma nemaju o struci. Tako su profesionalni standardi dospjeli do podruma. Ima naravno iznimaka. Ali to je kao ukras na lošoj torti. Vrlo često postavlja se i pitanje istraživačke dimenzije novinarstva, jer je i ona, nažalost, prečesto kanalizirana interesima pojedinih interesnih grupa, iako, naravno i ovdje ima svijetlih iznimaka. Kako doći do relevantne informacije i tko su zapravo istraživači u novinarstvu. Oni koji doturaju tajne dokumente i informacije ili oni koji ih dobivaju i misle da nisu instrumentalizirani, već da su ih dobili na svoj brk. Posebna priča je spin. Jeftini i banalni sadržaji ciljano se nameću kao top vijesti. Većina velikih nikad dovršenih afera, ustvari ispadaju pomno planirani spinovi, jer im je jedina zadaća, skretanje s pravih, životnih tema i problema, zemlje, koja je velikim dijelom zarasla u korov i šipražje, a ljudi kopaju po kontejnerima, jer nemaju što jesti, o čemu se najčešće piše samo prigodno.
Milorad Božić, HND, Ogranak Karlovac – Ogulin