Dugorešanina Ivicu Pavlešića život nikada nije mazio. Živi i radi u Australiji. Okućio se u predgrađu Sydneya, osnovao obitelj i kako će sam reći nikad nije zaboravio Dugu Resu i Mrežnicu. Vremena za razmišljanje o roditeljima, sestri, starim prijateljima i rodnom gradu nije manjkalo, ali preleti preko više oceana i više kontinenata do rodne Duge Rese nisu bili česti. Zadnji ove jeseni ipak će dugo pamtiti.
Kažu da nije točno poznat podatak kad su Europljani otkrili Australiju, ali Ivica točno zna kad je on otkrio kontinent na kojem živi i radi već više od četiri desetljeća. Njegov put u budućnost započet 1969. godine pamti i ne zaboravlja. Dugu Resu nikad nije zaboravio. Ostavio je roditelje sestru, prijatelje, djetinjstvo. Bezbrižan dugoreški život zamijenio je za surovu stvarnost života u tuđini. Pisma su u početku bila redovita. Javljao je o osnivanju obitelji, rođenju dva sina, ali život ga nije mazio. Tuđina je to… Iz Duge Rese najprije stiže vijest o smrti oca, poznatog dugoreškog pčelara i zaljubljenika u prirodu. Tuga za ocem koju ublažava majka i sestra. U tuđini Ivicu pritišću obiteljski problemi pa bolest koja je promijenila njegov život. Posljedice su vidljive i osjećaju se još i danas. Dva sina vraćaju snagu, opet se planovi roje. Onda tužna vijest prekida sve snove. U Dugoj Resi nakon teške bolesti umire mu sestra Ana (nastavnica u OŠ Ivan Goran Kovačić), a majka Dorka je na izmaku snaga. Život je neumoljiv. Ivica dolazi kući. Majku smješta o Obiteljski dom “Frketić”. Na žalost i on tu nalazi privremeni smještaj do povratka u Australiju. Prijatelje u Dugoj Resi ne viđa, ali oni ga posjećuju u Frketić selu.
Nekadašnji susjedi, braća Ivica i Tomislav Biličić i autor ovih redova odlučili su posjetiti Ivicu Pavlešića. Vrijeme baš nije za putovanje. Susnježica, mokar kolnik, ali mislimo si kud Ivo (Biličić) tud i mi pa sjedamo u njegovu “Feliciju” i pravac Frketić selo gdje su nas dočekali Ivica Pavlešić, njegov bratić i Mijo Frketić, vlasnik Obiteljskog doma. Iskusan šank majstor Mijo, u mladosti vrstan gimnastičar, odmah se pobrinuo da se okrijepimo nakon čak četiri kilometra dugog putovanja, a nakon toga sjedamo za stol i vraćamo sjećanja. Smijeha nije nedostajalo. Brzo smo prelistali sva događanja od 1969. pa sve do danas. “Australca” smo oboružali knjigama o Domovinskom ratu na našem području i športskoj povijesti. Priče iz predgrađa Sydneya slušamo pažljivo. Kako se život može grubo poigrati s čovjekom. Sluša i Ivica naše priče. Sve nekako završava nadom u rješavanje mnogih problema.
Uz brojne probleme koji su Ivicu dočekali u rodnom gradu ipak je odlučio ispričati zanimljivo iskustvo koje će još zanimljivije biti sinovima kad se vrati u Sydney. – Odlučio sam malo automobilom otići do Karlovca i Duge Rese. Put kao i svaki drugi, za mene možda malo teži jer nisam naučen voziti po desnoj strani ceste, a i automobil je malo drugačiji od onog kojeg koristim u Australiji. Sve je ipak u redu. Vrijeme sunčano, susretnem pokojeg poznanika iz mladih dana pa krenem natrag u trenucima kad je počelo sniježiti. Sve je u najboljem redu do Jarčeg Polja kad započinje prava mećava. Prvi put u životu našao sam se u takvoj situaciji. Po pravoj snježnoj mećavi u automobilu i još na desnoj strani ceste. Neki automobili ispred mene se kližu po cesti. Kojom stranom voze? Do Frketić sela sam jedva stigao, odahnuo i rekao nikad više, prisjeća se Ivica Pavlešić.
Božićne blagdane provesti će na nekoj od australskih plaža na temperaturi od tridesetak i više stupnjeva. Moji prijatelji i ja složili smo se da bi nam to iskustvo bilo drago. Tko zna?
Stjepan Kaurić