Kada je Aleksandar Stanković u jednoj od svojih posljednjih TV razgovora na nacionalnoj televiziji bivšeg predsjednika Mesića upitao je li bio iznenađen razmjerima Sanaderovog lopovluka, Mesić je umjesto decidiranog odgovora ponudio prilično subverzivnu metaforu izjavom kako je u crkvama, na misama kojima su zajedno nazočili gledao kako se Sanader gura pričestiti. S time je zapravo rekao sve; lopov koji se predstavlja moralnom vertikalom i vjernikom bez srama da primi pričest bez obzira što na duši nosi teške grijehe, je sto puta gori od čovjeka koji je “pošteno” odabrao da bude prevarant i lopov. Pravi vjernik se ne poznaje po primanju pričesti, ispovjedi, milodaru ili stavljanju križa na zid, on bi po svom habitusu morao biti skromna, pomalo introvertirana, empatična i širokogrudna, asketska osoba. Sve gotovo suprotno onome što smo u 20 godina demokracije vidjeli u naših političara na vlasti, a pogotovo u posljednje vrijeme, kad su institucije napokon počele raditi svoj posao. Političar i vjernik, to 2010., odnosno 2011., više nego ikad zvuči kao oksimoron, kao dva u svojoj esenciji proturječna pojma. I zato danas potencirati da ste vjernik i političar nije nimalo oportuno. No najavom još jednog tim-bildinga u hercegovačkom samostanu kompletne gradske vlasti, gradonačelnik Karlovca Jelić pokazuje zadivljujuću upornost u misiji da duboko osobnu stvar kao što je vjera nameće javnim službenicima u sekularnoj državi čiji je i on dužnosnik. Dakako, mi za našeg gradonačelnika vjerujemo da naš novac iz proračuna ne zloupotrebljava namještajući ga kroz poslove prijateljima i kumovima, uzimajući postotke od komunalnih radova, plaćajući račune za poslove koji nisu nikad obavljeni da bi završili u stranačkoj blagajni, kao što zabezeknuti lopovlukom političara svakodnevno ovakve stvari čujemo s nacionalne dalekovidnice i iz dnevnih novina. Stvar je u tome što je politika postala toliko prljava riječ u Hrvatskoj, a i klima generaliziranja kvarnosti političara je takva da potenciranjem vjerskih sadržaja kroz gradske institucije gradonačelnik riskira da bude označen licemjerom od svih onih koji ne glasuju za HDZ ili ne idu nedjeljom u crkvu. Dakle, većine građana Karlovca. Cilj samostanskog trodnevnog jačanja duha 50-ak pročelnika, ravnatelja gradskih ustanova i drugih je, naime, “etičko sagledavanje profesionalnog rada i učenje o nenasilnoj komunikaciji – komunikaciji srcem te odgovornosti u međuljudskim i poslovnim odnosima”, kako pišu javna glasila. Zvučala bi ova simpozijska tema gotovo plemenito – baš kao i Sanaderovo pričešćivanje dok smo mu vjerovali – da ne znamo neke stvari koje ne samo da nisu u skladu s profesionalizmom i nenasilnom komunikacijom, nego ni s Deset zapovijedi Božjih. Kad se sjetimo tko je i kako “obrađivao” Franju Capana i Sanju Katić ne bi li digli ruku za HDZ-ovog gradonačelnika na izborima, tko je izvodio pučeve u školskim odborima, kako su mijenjane brave na školama da se fizički onemogući ulazak dugogodišnjim ravnateljima jer je politika odredila da podobnici moraju uzeti funkcije, tko je na pitanje o poslu u javnoj službi umjesto odgovora gurao pod nos pristupnice HDZ-a, kome su sve morali stati na glavu i podmetnuti nogu da bi došli do pozicija neki od pedesetak ljudi koji idu na produhovljavanje u hercegovački samostan, tko je stvorio psihozu u Gradskoj upravi najavom otkaza u medijima prije negoli je porazgovarao sa službenicima, tko je propustio nenasilnoj komunikaciji poučiti vlastitu rabijatnu mladež…Komunikacija srcem ili nas ovdje netko pravi ludim? Ima tu stvari koje neće nestati s pokorom od pet Očenaša i tri Zdravomarije. Čini se da je gradsko vodstvo shvatilo kako nije baš primjereno ići na tim-bilding u samostan na račun poreznih obveznika među kojim ima i onih koji smatraju ovaj običaj ne samo neobičnim, nego i iritantnim. Ovaj put su nam se pohvalili da su pronašli sponzore, ali to i nije neki napredak, s obzirom da su propustili biti transparentniji. S obzirom da ne znamo tko su sponzori, nećemo ni znati hoće li imati “popusta” kod nekih od budućih poslova financiranih iz gradskih proračuna. Kao i prvi put, ni za ovaj neobični timski trening sudionici neće uzimati slobodne dane ili godišnji odmor, pa možemo samo ponoviti prošlogodišnji biser političkog turista u gradskoj upravi, dogradonačelnice Kolaković, kako su svi oni na poslu, samo malo dislocirano. Čak i kad ne bi bila vjerski obojana, cijela ova priča odiše nonšalancijom i krivo odabranim prioritetima u što bi zapravo trebalo uprijeti snage. Za početak, gradski proračun za petinu manji nego 2010. godine govori da su tri dana “dislociranog rada” u Hercegovini, tri previše izgubljena dana u gradu koji vozi u “leru”. Lijepo je što je na čelu grada duhovna osoba koja se trsi da implementira “komunikaciju srcem” svojim suradnicima u miru samostana. Jedino bi mu netko trebao reći da nije izabran da bude kateheta, takvih ima dosta po crkvama, nego političar s jasnom vizijom razvoja grada, od kojeg se umjesto upornosti u forsiranju samostanskih simpozija očekuje managerska upornost u vabljenju investitora u Karlovac i stvaranju platforme za efikasnije gospodarstvo. Karlovčanima ne treba duhovna obnova, to će dobiti na drugom mjestu koje nema veze s vlasti, iz ureda civilne gradske vlasti s pravom očekuju materijalnu obnovu.