Budimo realni, da se išlo na raspisivanje natječaja za glasnogovornika gradske tvrtke Inkasator i da se među kandidatima našlo ime Daliborke Jurković, ona bi – bez potrebe stranačkog ili bilo kakvog drugog protežiranja – dobila taj posao samo na osnovu činjenice da je bila dugogodišnja novinarka, urednica i šefica ureda u dva ministarstva. Njeno iskustvo nadilazi renome jedne firmice niskog profila čak i u segmentu naplate računa građanima za komunalije i tome slično. Budimo još realniji, očekivati da netko tko godinama kotira kao desna ruka najmoćnijeg političara s ovog područja čami na Zavodu za zapošljavanje, pored njega živog i snažnog, je utopija. Nema u ovom političkom zapošljavanju ništa što već nismo nebrojeno puta vidjeli od svih demokratskih vlasti od 1990. naovamo, koje su vehementno mijenjale sve oko sebe iz doba komunizma, osim sebe samih. Ne treba biti previše pronicljiv, ni subverzivan, ni potkovan poviješću da se zaključi kako su posljednji bastioni socijalizma upravo tamo otkud se protiv socijalizma najviše rogobori, a tržišnu ekonomiju deklarativno diže u nebesa – u javnim službama pogonjenim stranačkim ekskluzivizmom. I onda se iz tog svjetonazora pod demokratskom krinkom javljaju sve one devijacije zbog kojih nam se diže kosa na glavi. Jedna od njih je svakako i zapošljavanje po liniji, i posebno, zapošljavanje koje nema ni jasnog racionalnog ni poslovnog opravdanja. Jer Inkasatoru – kojem se potreba za glasnogovornikom začudo baš poklopila s trenutkom kad je Jurković ostajala bez posla – je čovjek za odnose s javnošću nužan otprilike kao zaštitar u Domu umirovljenika. Nažalost, ovakvi slučajevi postali su uobičajeni politički folklor, no nije to najznakovitiji moment ove priče. Kao što rekosmo, gospođa Jurković je bila novinarka, urednica, šefica ureda ministra u dva ministarstva, čak i članica Nadzornog odbora velike i važne tvrtke kao što je brodogradilište “Uljanik” i moglo bi se reći da je zapravo prekvalificirana za posao glasnogovornice karlovačkog Inkasatora. Kako to da nakon impresivno uzlazne karijere i nesumnjivo važnih poslova nijedan poslovni “headhunter” nije ugrabio tako iskusan kadar u najboljim godinama da svojim iskustvom i znanjem ne doprinese povećanju profita neke tvrtke koja funkcionira po tržišnim, a političkim pravilima? Ili da sama ne opipa kako njene kvalitete kotiraju na tržištu, tamo gdje ne vrijede kriteriji utjecajnog rođaka i stranačke iskaznice? Pitanja su, dakako, retorička, a zaključak maliciozan u otprilike onoj mjeri koliko je ovo zapošljavanje bezobrazno naspram karlovačkih poreznih obveznika; Biti šef ureda ministra, pa zauzeti nepotrebno mjesto glasnogovornika u gradskoj firmi je kao igrati centarfora u Interu, pa nakon toga lijevog veznog u trećoj albanskoj ligi. S tim u vezi, izjava gradonačelnika Jelića ovim povodom da Daliborka Jurković ima iskustva u rukovodećim poslovima je samo djelomično točna. Naime, ima iskustva, ali mjesto glasnogovornika u gradskoj tvrtki nije rukovodeći posao. I još jedan znakovit moment. Ne tako davno gradonačelnik je izjavio da ne komentira stvari u kojima ne sudjeluje. Da protumačimo onda ovo političko zapošljavanje usred gliba recesije djelomično i kao njegovo maslo? Ili nije sve tako jednostavno, možda je u pitanju tek poslovni intermezzo, sinekura u kojoj plaća ide dok se zapravo rade drugi poslovi, recimo stranački. Na djelovanju jedinstvenosti HDZ-a, osmišljavanju nekog novog medijskog projekta u službi vladajuće stranke, a na naš račun, kao u slučaju suludog rasipanja proračunskog novca pod kodnim imenom “KA dnevnik”, pripremama za predizbornu kampanju… Daliborka Jurković je obrazovan, inteligentan i iskusan kadar, ali pati od istog sindroma kao i većina stranačke bulumente, ne misli se tu samo na HDZ. Najlakše ga je dočarati kroz primjer još jednog friškog zaposlenika Inkasatora, nadobudnog HDZ-ovog omladinca Matije Perkovića. Zaposlen je prvo kao zamjena djelatnika na bolovanju, a onda nam je Inkasator pružio jedno zaista osebujno viđenje politike zapošljavanja, da je najnormalnija stvar da kad se djelatnik vrati s bolovanja, onaj na zamjeni zaposli za stalno! Nakon negativne reakcije dijela javnosti Perković je i preko našeg glasila zavapio “zar ja kao član HDZ-a nemam pravo na rad i egzistenciju?” Dakako da imate, ali za Boga miloga, živimo u tržišnoj ekonomiji, probajte malo preživjeti mimo naših grbača.