Dolijevati ulje na medijsku vatru je poprilično bizarna metoda da se s novinarima i medijima pokuša zakopati ratna sjekira. Koordinacija braniteljskih udruga Domovinskog rata, iza čijeg se pompoznog naziva krije nekoliko interesnih skupina koje ne okupljaju većinu karlovačke braniteljske populacije, odlučila je baš tako danas zagaziti još malo dublje u živo blato novim vehementnim istupom njenih čelnika, sirovim napadima na novinare, političare, tezama o teoriji zavjere, novim prilozima revizionizma moderne političke povijesti u Hrvata…Uglavnom, sa svime onim što nije u opisu njihovog temeljnog posla za koji dobivaju sredstava odvojenih iz džepova nas poreznih obveznika. Da su otvorili svoju konferenciju s podacima koliko su u ovim hladnim danima ogrjeva skupili za svoje ratne kolege, osigurali obroka i krovova nad glavom braniteljima koji se nisu snašli u bespućima korumpirane birokracije i općenito u ovom naopakom svijetu; Da su se umjesto “ustašama u pidžamama” od prije 70 godina više bavili surovom realnošću populacije za koju se navodno skrbe, ne bi morali ni proljevati žuč radi medijske prašine koju su sami zakovitlali. Koordinacija sa svojim skromnim intelektualnim potencijalom glumi povijesni institut, a mi ih plaćamo za nešto sasvim drugo, mnogo konkretnije i primjerenije njihovim kognitivnim sposobnostima. Tu je prvi problem.
Što je sve izgovoreno na konferenciji za tisak zamorno je i ponavljati, znali smo i prije da skučeno i parcijalno znanje – još izvučeno iz konteksta – kod ovakvih ljudi rezultira crno-bijelim, gotovo karikaturalnim pogledom na povijest. Nije Banić izuzetak, ali je manjina čak i u braniteljskoj, a kamoli u sveukupnoj populaciji. Nije ni Hrvatska izuzetak, i na Zapadu i na Istoku postoje marginalne skupine koje bi rado restaurirale mračne režime iz prošlosti, ali one se su tamo svedene na razinu političkog folklora i lišene bilo kakve političke i posebno financijske podrške parlamentarne vlasti i oporbe. I ne treba Banića i društvo promatrati drugačije doli kao dio tog folklora, ali je zabrinjavajuće i tragično čak, što oni nisu kao u ostatku uljuđenog svijeta sa svojim stavovima na marginama, već svojevrsni ljubimci vlasti, i po proračunskim sredstvima koje dobivaju, i po prostorima koje zauzimaju, i po zadacima koji im podižu važnost. Činjenica da se upravo takvom profilu udruge prepusti organizacija središnje državne proslave međunarodnog priznanja Hrvatske – kao što je to bio slučaj u Karlovcu neki dan – je i provokacija demokratske javnosti i politički skandal. I kad se oko toga gotovo stvori medijski konsenzus, Banić udara demagoški i licemjerno, baš kao što je HDZ-ova gradska vijećnica Grčić nedavno novinare – koji su javnost upozorili da politički moćnik gradi društveni dom na Turanjskim Goljakima bez dozvola – usporedila s onima koji su 1991. godine rušili Turanj. Petar Banić, je između ostalih, danas po blatu pokušao povlačiti Karlovčana Danka Plevnika koji je u Slobodnoj Dalmaciji napisao da predsjednik Josipović nije došao u Karlovac na obljetnicu priznanja Hrvatske zato jer je znao tko je organizator. Kao što i iz povijesti ekstrahira samo ono što njemu odgovara, tako je između biografskih podataka o Plevniku kao doktoru komunikacijskih znanosti, uglednom kolumnistu u nizu novina, autoru mnogih znanstvenih radova i knjiga, dobitniku brojnih međunarodnih strukovnih nagrada…, zamijetio tek činjenicu da je u jednom razdoblju u osamdesetima radio u partijskom listu “Komunist”. Da ga dodatno difamira, proglasio ga je glavnim urednikom i prozvao da je odande otišao tek 1991. i odmah to povezao s njegovim navodnim udbaškim vezama. Iako je istina da je Plevnik u “Komunistu” pisao prije svega književne kritike i bio urednik kulture, a otkaz dobio 1990. Provjerenim konceptom “izvuci iz konteksta i udri” kojim se Banić koristi i u svom diletantskom tumačenju povijesti, dalo bi se lako diskreditirati i Banića kad bi se razvezala priča o tome što je u socijalizmu radio u prostorijama gdje je danas HDZ, a prije rata obitavala podružnica Saveza socijalističke omladine, i preko kojeg suradnika moćnog komunističkog moćnika Milana Pavića je došao do posla i je li mu za to trebala partijska knjižica. Moglo bi se tako pitati i premijerku Kosor što je pred rat radila u Pokretu za Jugoslaviju, Vukelića zašto se izjašnjavao kao Jugoslaven i zašto gradonačelnik Jelić nije obukao uniformu hrvatskog vojnika 1991., kad bi se stvari izvlačile iz konteksta. Sve su te stvari normalnim ljudima manje bitne, posebno ako nam ti isti ljudi ne popuju o hrvatstvu, vjeri i Domovinskom ratu. Kao što Plevnik ne popuje o tamo nekom komunizmu u kolumnama. No Baniću u njegovoj isključivosti i navadi da vidi trn u tuđem oku, ali ne i balvan u svom, takvi su podaci gorivo za paranoju i teorije zavjere. Kao i u slučaju podrške političkog mainstreama metodama vođenja Banićeve koordinacije i ovdje je sporedno što lik poput Banića ocrnjuje ugledniju i intelektualno superiorniju osobu kao što je Plevnik. Bitno je i žalosno što Banić nije tek usamljeni marginalac, već refleksija naše male mediokritetske društveno-političke karlovačke zajednice gdje su obrazovani, iskusni i ugledni, a neovisna duha, u najmanju ruku nepotrebni. Danka Plevnika u goste zovu strane vlade, izborni stožeri kandidata za američke predsjednike, međunarodne strukovne udruge, ali očito za Karlovac još nije dovoljno dobar. On je tu tihi stanovnik, vrijednost koja se ne uklapa u karlovačke gabarite, kojeg se sa službenih razina ništa ne pita ni iz kurtoazije. Recimo, bi li možda bio ravnateljem gradske knjižnice gdje je davnih godina radio. Neće ga se nikad ni pitati, u ovoj političkoj žabokrečini od njega je bolji zadnji činovnik koji ispunjava najbitniji uvjet, onaj posjedovanja stranačke iskaznice. I nije u pitanju samo teza da nitko nije prorok u vlastitom selu…