Subotnje popodne, uobičajeni raspored; košarkaški hakl s ekipom u školi na Gazi, pa lagano opuštanje u Amadeusu uz pivo i neobavezne priče. Popodne bez obaveza, stresa, egzistencijalnih problema, politike i političara…Još kad u kafiću ne bi kupovali novine, dođeš, opustiš se i odeš u blaženom neznanju o svemu što bi čovjeka taj dan moglo razgnjeviti. Ali kupuju ih, s osvijetljenog šanka po novu dozu crnila zazivao je Jutarnji s čije se naslovnice kočio veliki naslov o još jednoj zlouporabi političkog položaja. Dovoljno za ne odoljeti i baciti u vjetar bezbrižno popodne, posebno što je ovaj put nakon već rutiniranog razgolićivanja HDZ-a, za promjenu, u glavnoj ulozi jedan čelnik SDP-a. Odnosno čelnica, županica Sisačko-moslavačke županije i članica glavnog odbora SDP-a Marina Lovrić-Merzel kojoj je Jutarnji pobrojao grijehe iz nalaza državne revizije vezane uz raspolaganje novcem županije. A ono je – čak i kad bi se sve dalo pokriti zakonom – nevjerojatno rasipničko, netransparentno i, u situaciji kad većina građana ove zemlje životari u okružju krhkog i kilavog gospodarstva, bezobrazno. 12 plaćenih savjetnika, netransparentni putni troškovi, pokrivanje privatnih troškova za službene mobitele, 820 tisuća kuna troška reprezentacije bez navođenja tko je jeo i pio za taj novac i kojim povodom, zaobilaženje propisa javne nabave…
Nekoliko stranica Jutarnjeg dalje saznajemo kako je jedna od najvećih afera iz Račanove vladavine, još nerazjašnjena priča o nabavi vatrogasnih vozila, imala svoj konkretni politički epilog; IM Metal iz Ozlja koji je u partnerstvu s Daimler-Benzom isporučio vozila, u međuvremenu je iz ruku karlovačkih industrijalaca Vukovića i Žapčića vlasnički potpao pod tvrtku IN vozila d.o.o., a IN vozila su 2007. bila najveći donator SDP-ove predizborne kampanje. Slučajna koincidencija? Teško. Par strana prije čitamo kako SDP-ov zastupnik Stazić ocjenjuje Šeksov napad na novinare rečenicom da je Šeks nervozan kao skotna mačka, a u narednoj utvrđuje kako je Šeksov “glosarij stravičan”. Kao, epitet skotne mačke pripada redu bečke škole izražavanja. Živaca za daljnje listanje novina je ponestalo, nad bezbrižno popodne nadvio se tamni oblak, a putem do kuće rojile su se misli nadovezane na naslove iz Jutarnjeg. Kako to da predsjednik SDP-a svojoj istaknutoj stranačkoj kolegici – ovo nije prvi put da mediji podsjećaju na njeno rasipanje proračunskog novca – ne staje na kraj, javno je upozori, ogradi se, drži barem iste kriterije ako ne i strože u čišćenju vlastitog dvorišta, prije nego li počne mesti po tuđem? Lovrićka nije jedini, tek najsvježiji primjer ponašanja čelnika SDP-a koje ljude što žele zdravu alternativu HDZ-u, zbunjuje i živcira i prije nego što je SDP došao na vlast. Sisačka županica je, dapače, na vlasti i njeno vladanje ne odstupa mnogo od dobro utvrđenih HDZ-ovih navada protiv kojih se SDP navodno bori. S obzirom da je središnjica novinarima izbjegla reći svoje mišljenje o sisačkoj reviziji i da bi sve moglo završiti s floskulom “neka institucije rade svoj posao”, bi li trebali zaključiti kako je Lovrićka, kao rijetki SDP-ovac na čelu jedne županije, ogledni primjer vjerojatne buduće SDP-ove vlasti na državnoj razini? S obzirom da se SDP u programskom i smislu određenja prema hrvatskim strateškim interesima, od gospodarstva do ulaska u EU, sve manje razlikuje od HDZ-a, jedina vidljiva distinkcija ostaje stil vladanja. HDZ nam je prodao autoritarnost, bahatost, instalirao političku neodgovornost i rasplamsao korupciju; od njihove glavne opozicije očekuje se provođenje suprotnih načela. Sisačka županica je SDP-u u tom smislu loša reklama.
Gledajući samo iz karlovačke perspektive, čak se ni predsjednik SDP-a Milanović nije baš potrudio da nas uvjeri kako su u njegovoj stranci operirani od HDZ-ovskih “bolesti” bahatosti, autoritarnosti i neodgovornosti. Slušali smo ga na TV-u mnogo puta kako govori kao se u SDP-u sve rješava demokratski i dogovorom, a javna je tajna kako je pred prošle parlamentarne izbore u bazi dogovorenu listu za Sabor iz 7. izborne jedinice kojoj pripada Karlovac bacio u koš, karlovačke kadrove gurnuo na dno, a prema vrhu one koji su mu u jeku bitke za mjesto predsjednika poslije Račanove smrti iskazali jasnu podršku. Prilično sanaderovski. “Zaboravio” je u međuvremenu na državnoj razini profilirati i promovirati nekog od svojih stranačkih kolega iz Karlovačke županije kako bi im u ovom bastionu HDZ-a pojačao izborne šanse. Kao što su i SDP-ovi zastupnici nakon predizborne kampanje zaboravili na Karlovac koji im je pomogao da danas sjede u hrvatskom parlamentu. O Karlovcu, njegovim potrebama i problemima, u Saboru se ne govori. Ni s lijeva, ni s desna. Poanta ove tek djelomično karlovačke priče nije žal za SDP-om, od njega je Milanović ionako u kratko vrijeme napravio deideologiziranu stranku centra bez okusa i mirisa, nije ni jedno pokvareno popodne u životu jednog birača, već strah. Iako tu misao podsvjesno odbacujemo, novinski naslovi kao oni subotnji u Jutarnjem, utjeruju nam strah u kosti od novih izbora. Strah da ćemo jedne nedjelje stati nad glasački listić i da nećemo imati odgovor na pitanje tko je s tog listića istinska alternativa postojećoj vlasti. Strah da ćemo opet umjesto za dobro glasovati za manje zlo, da nećemo davati glas “za” nego “protiv”. Da ćemo se nadati da će naš glas doprinijeti promjeni kao minimalnom cilju, ali sumorno svjesni da ćemo i u slučaju promjene izabrati tek drugu, ne nužno i istinski drugačiju vlast.