Recimo da nas u Hrvatskoj ima negdje četiri milijuna i pol, koji amo ili tamo. Ima ih svi vrsta po uzrastu, pameti, obrazovanju, primanju i po mnogo čemu još. Stručnjaci u svemu, počevši od politike, nogometa, filozofije, teologije. Sve bi bolje radili od onih koji rade trenutni posao, ali u postotku najlošije rade onaj za koji se plaćeni. Dobar dio vječito nezadovoljnih političarima, književnicima, umjetnicima svake vrste, športašima, direktorima, doktorima, popovima…nema čega nema a da stanovnik Lijepe naše ne bi to bolje radio, i naravno bio uspješniji. Samo je eto problem u tome da nitko i nikako otkriti u njemu genijalca za sva područja. Ne mislim da sam ja izuzetak, ta nisam izrod, slijedim matricu misli i osjećaja svoga naroda. Na koncu konaca – ja sam zagorec, vječiti puntar, potomak Matije Gupca i ostalih puntara sa zagorskih brega. To je valjda genetski tako.
Gledam ove u raznoraznim povorkama koji hodaju ulicama metropole i ostalih gradova i viču, traže nešto. Svi nešto traže, valjda ima dojadilo čekanje Godota. Valjda su vjerovali, a čini mi se da mnogi jesu, pa čak i većina da će se odnekuda pojaviti. I sad, valjda umorni od čekanja ljuti na neke, za koje pretpostavljaju da su ga spriječili, bijesno tumaraju ulicama. Svi odaju gnjev, izbacuju ga hrpimice pred nas na ulicama, u našim dnevnim boravcima dok gledamo televiziju. Mnogi govore ono što možda i sami mislimo, ali po našem starom hrvatskom običaju radije držimo fige u džepovima prepuštajući drugima da se smrzavaju ili otrpe koju po leđima. Osobno ne mislim da su usprkos svega prosvjednici neki reprezentativni uzorak razmišljanja ostalog stanovništva, niti da među njima ima puno onih koji osjećaju posljedice stanja u društvu. Nisam čuo nijedan smisleno artikuliran glas osim potrebe za rušenjem. I mislim da je u ovom društvu i previše srušenog, a premalo sagrađenog, i ako je sagrađeno na lošim je temeljima to učinjeno. Pa mi sve to nekako izgleda kao još jedan maskenbal, povorka maškara a manje kao neki politički pokret. Na kraju maskenbala spaljuje se simbolički krivac za sve nevolje – tako i ovdje. No, pitanje je da li je nađen pravi krivac za sve loše.
A da nam je stanje u društvu i državi loše nitko normalan ne spori – i to ne samo u ekonomskom smislu, nego i na svim područjima. Pri tome treba, istini za volju reći da je loše ekonomsko stanje samo posljedica, ali ne i uzrok problema. I nemogućnost izlaska iz ekonomske krize nije posljedica nesposobnosti političkih elita nego opet posljedica zanemarivanja drugih čimbenika koji tvore jedno društvo ili državu. Jedno društvo čine duhovne i materijalne vrijednosti. U ovom je društvu bilo previše onih koji su uprli sve snage raskupusurati i jedno i drugo. Neminovno mi padaju na pamet Isusove riječi iz jučerašnjeg Evanđelja o gradnji dviju kuća: jedna je građena na stijeni, koja je sposobna odoljeti svim nevremenima i druga sagrađena na pijesku, koju i najmanje nevrijeme odnese i bude ruševina velika.
Ako je ovom društvu potrebna reforma, obnova onda je to duhovna ( ne mislim ovdje samo na religioznu). Povratak kulturi. Simpatično mi zvučao odgovor(pročitao sam ga prije više od trideset godina) mađarskog ministra financija. Pitali ga novinari što bi učinio u krizi u svojoj zemlji da mu je ostalo malo novaca, kuda bi ga uložio? Njegov odgovor bio je – u kulturu. Ona je jedini put izlaska iz ekonomske krize.
Sve ostalo je maskenbal – pa nek traje dok traje.