Vau! I najoptimističniji poznavatelj karlovačke zbilje, mentaliteta, njegovog osebujnog spleena, morao je sinoć ostati otvorenih usta i razgoračenih očiju od ugodnog iznenađenja nakon karlovačke epizode Facebook revolucije. Gažen, planski poseljačivan, sistematski guran u mediokritetstvo pod pokroviteljstvom političkog establišmenta, popljačkane društvene imovine (kao i ostatak Hrvatske), okljaštrenog identiteta, duhovno i moralno anesteziran, deindustrijaliziran i pretvoren u veliki šoping centar, Karlovac se doimao kao velika, pristojno sređena spavaonica koja se u središnjim informativnim emisijama i naslovnicama nacionalnih medija pojavljivala gotovo isključivo zbog afera. I činilo se – barem iz perspektive novinarskog posla – da neki tajkun može ukrasti cijeli Karlovac, ostaviti sve radnike na cesti, da političari mogu “popaliti” pola proračuna, za 300 posto nam poskupiti režije, Karlovčani će i dalje ostati tihi. Gunđati sebi u brk i čak kad u demokraciji imaju jedinu priliku barem minimalno mijenjati stvari, za izbore ostati doma i pustiti da Rečica i Vukmanićki Cerovac odlučuju umjesto njih. Poslije godina šutnje i svega gore iznesenog, i žešći lokal patriot poklekne; počne razmišljati o Karlovcu kao o gradu gdje se magla zapravo nikad ne diže u metaforičkom i doslovnom smislu, o gradu kojeg je Ante Kovačić još krajem 19. stoljeća definirao kao žabarsku malograđanštinu. Pa se podsjeti na zapise beskompromisnog novinara s početka 20. stoljeća Dušana Lopašića koji ukazuju da su stvari u gradskoj politici navlas iste kao i prije sto godina, samo se galerija likova promijenila, pa i na genijalnog Stjepana Mihalića čiji feljtoni iz olovnih vremena tvrdog komunizma sadrže fleševe nekog ponosnijeg starog Karlovca, ali između redaka razotkrivaju i slomljeni duh jedne društvene cjeline. Karlovčani su poodavno, poslije zlatnih vremena 60-ih godina, zaradili (ili možda sami sebi prišili), epitet “objektivne karlovačke publike”, gotovo sve su dočekivali i ispraćivali hladno i nezainteresirano. I tako se to nekako naslijedilo do današnjih dana. Kvragu, u Karlovcu su Edo Maajka i Hladno pivo na vrhuncu popularnosti morali otkazati zajednički koncert zbog slabog interesa, čak i idol desničarske Hrvatske Thompson nije uspio rasprodati dvoranu iako u svakom selu svira pred tisućama ljudi. Ušlo nam je polako u krv da takve stvari izvlačimo iz konteksta kao karlovački specifikum. Do jučer. Biti iza Zagreba, uz bok Varaždinu i ispred svih drugih, u ničem drugom negoli otvorenoj pobuni, to je zadnje što bi poznavatelj karlovačkog “mentaliteta” mogao očekivati. Gomila što se valjala karlovačkim ulicama sinoć i izražavala nezadovoljstvo rastjerala je maglu i podsjetila nakon dugo vremena da Karlovac nisu samo malograđanski žabari i kronologija loših vlasti. Na jedan simbolički način nadovezala se na davna vremena kad je ovaj grad bio avangarda, a ne grad u knock downu kojem se u kutu hrvatskog ringa do deset broji već skoro 20 godina. Uglavnom, jučer se moglo reći “Karlovčanin, kako to gordo zvuči.”
Od neočekivano velikog broja prosvjednika još je ugodnije iznenadila činjenica kako je pretežito vrlo mlada ekipa tek djelomično preslikala retoriku zagrebačkih prosvjeda. Da ćemo čuti “Jaco, odlazi”, “HDZ lopovi” i slične povike očekivalo se, ali prozivanje lokalnih političara Vukelića, Jelića te pokušaj da se nezadovoljstvo izrazi ispred stana gradonačelnika temeljito ruši predrasudu da današnji klinci ne čitaju, ništa ne prate niti ih išta zanima. Transparenti i povici koji trpaju HDZ i SDP u isti koš posebna su sociološka “poslastica” kako u Zagrebu, tako i u Karlovcu. Naime, isključivo rogoborenje protiv vlasti lako bi se protumačilo kao uobičajeni pokušaj oporbene opcije da pritisne onu vladajuću, kao sukob tzv. ljevice i tzv. desnice. No revolt protiv jednih i drugih otkriva da je hrvatski (i karlovački) problem puno dublji i opasniji, probuđena mladost i ostali nezadovoljnici ne protestiraju protiv vlasti, već protiv kompletnog političkog (i društvenog) establišmenta kojem je u ovako ustrojenoj zemlji izvrsno, a svima ostalima sve gore i sve besperspektivnije.
Jučerašnja prisutnost ultra-desnog Hrvatskog nacionalnog fronta u šarenilu neideologizirane većine – baš kao i pojava ljevičarske fantomske Radničke borbe neki dan u “napadu” na karlovački HDZ – samo je dokaz više dubine gliba u koji je Hrvatska dovedena. Naime, što je nepovjerenje u parlamentarne stranke veće, kriza dublja, a vlast lošija, to je tlo za bujanje ekstremnih skupina veća.
Prosvjedi uvijek ukazuju na to da je određeni dio populacije ili izmanipuliran ili im je jednostavno prekipjelo. Jučerašnji je neupitno ove druge kategorije. I taj fakt bi trebao zabrinuti establišment, i HDZ i SDP; nije mudro podcijeniti snagu praznog novčanika i želuca običnog građana.