Biblija je neiscrpan izvor svevremenskih priča i ljudskih gluposti: Jedna od tih priča jest i Priča o grijehu prvih ljudi, o perfidnoj ponudi Napasnika ljudima u kojoj na prvi pogled nema ničega lošeg. On nudi nešto tipično ljudsko, i ljudski je prihvatiti ih. Čini se da su ispunjenje snova: biti slobodan, sam stvarati kriterije vrijednosti, moćan…neovisan o bilo kome. Čovjek je u to povjerovao, uhvatio se na lijepak, prešao je granicu svoga određenja. Nebo nije dohvatio, a zemlju je izgubio. Pisac knjige Postanka otkriva nam da je onaj koji je bio gospodar zemlje na toj zemlji postao prognanik. Otkrio je da je gol, nezaštićen, odjednom osjeća potrebu sakriti se od Boga i drugoga, biti ono što nije, barem naizvana. Skriven iza maske živi svoj život u vječnoj potrazi za izgubljenim rajem ili nijekanjem da on postoji ili je ikada postojao, za vječnim traženjem ili nijekanjem Boga. Za uzvišenjem ili nihilizmom. Vječiti pitalac i sam pitam od sebe i onih oko sebe, Kranjčevićev Zadnji Adam, Proustov tragalac za izgubljenim vremenom,Kafkin otuđen čovjek, Rilkeov čovjek iz Devinskih elegija…
U ovo korizmeno vrijeme razmišljam o sebi kao čovjeku u kovitlacu svakodnevice koju živim razapet između htijenja, snova, nasljeđa i zbilje. Na raskršću putova na kojem svaki dan niče novi smjerokaz u šumi postojećih. Kojim putom poći? Koji smjer odabrati ili jednostavno smisliti još jedan? Svaki smjerokaz ima svoga glasnogovornika i svaki tvrdi da njegov pokazuje pravi put. Ili je najjednostavnije sjesti i ne ići nikuda, pomiriti se sudbinom da puta nema i živjeti život pa “kud puklo da puklo”. Mnogi na tom raskršću započinje žučne polemike braneći svoj izbor kao onaj pravi, ponekad sijevnu i šake. Ipak na kraju svega ja moram donijeti odluku. Odlučio sam ne sjediti i čekati. Znam da mi se mnogi smiju, rugaju mi se – jer odabrao sam ići putem koji pokazuje smjerokaz na kojem piše Bog. I na tom putu ima pitanja, krivina, neravnina, sumnji, spoticanja. Na njemu je Napasnik najaktivniji ili što bi rekao Belostenec u Gazophylaciumu – gdje Bog ima crkvu vrag gradi kapelicu
Napasnik mi nudi slobodu, spoznaju. Kad bolje razmislim ipak je to samo privid, još jedna varka. Sloboda od Boga? Zašto se osloboditi od onoga tko me voli? Zašto pobjeći od njega, svoga iskona. Ta – od prijatelja se ne bježi. Za njim se teži. Spoznaja? Što će mi ona bez spoznaje samoga sebe, svoga cilja, smisla. Život bez vječnosti je ponor besmisla.
Ne moramo se složiti oko ovoga gore napisano, ali o jednome se možemo složiti da nam valja misliti, razgovarati, zajedno živjeti, promišljati sebe i stvarnost oko sebe, tražiti putove smisla, istinu…
No ima jedna napast koja nam stalno lebdi pred očima, kojom smo zaokupljeni i u njoj iščitavam rukopis Napasnika. Nažalost često joj nasjedamo, izgleda da je primamljiva. U povijesti uvijek tražimo mračne strane. Ona je takova kakva jest, sa svojim usponima i padovima, svijetlim i mračnim trenucima, ali je uvijek korak naprijed. Nju čine ljudi sa svim svojim manama, vrlinama, padovima i usponima.
Lovro Zaplatić