Vrludajući ponekad bespućima fejsa, raznih forma gonjen znatiželjom o čemu ljudi pišu, kako razmišljaju…Valjda mi je to nešto ostalo iz mladenačkih dana kada sam sanjao, želio poći u misije čuvenom biskupu Helderu Camari u Recife u Brazilu, poznat po nadimku – crveni biskup koji su mu prišili njegovi protivnici . Jedan od pobornika “teologije oslobođenja” koju je uobličio i teološki obradio franjevac Leonardo Boff. Nadam se da mi nećete zamjeriti malo odstupanje od započetog. Dakle, vrludajući virtualnim svijetom nailazim uistinu na zastrašujuće riječi, stavove, ali i na gomilu neznanja o najobičnijim stvarima. Koliko god je Internet otvorio prostor slobode ljudskog izražavanja isto toliko je otvorio i bezdane onoga lošeg. No ne mislim se baviti opširno time. Usredočiti ću se, što je sasvim razumljivo na ono što se odnosi na vjeru, još preciznije na Katoličku crkvu. Ne mislim je braniti. Rijetko o kojoj temi nalazim toliko sumnjičavosti, koje onda rađa nepovjerenjem, a ono je sigurno utočište predrasudama. A one su pak prvi korak prema osudama, a osude su sotoniziranja koja onda vode ne samo težnji nego i stvarnom uklanjanju onih u koje sumnjamo. Želim biti konkretan: ovih dana puno se piše govori o crkvenoj neosjetljivosti za socijalna pitanja…zanimalo bi me koliko je onih koji osuđuju istu pročitalo socijalni nauk Crkve, potrudilo se doznati što ona stvarno čini, što u datim okolnostima može činiti i slično? Priznajem, lakše je smišljenim krivotvorinama, nakaznim izobličavanjima, zastrašujućim pričama prikazivati tobožnju stvarnost.
Vrlo je atraktivno pisati, komentirati, a ima i dobru prođu – o svećenicima, njihovom bogatstvu, autima, dvorima, kako se odijevaju po najnovijoj modi, ljubavnicama, djeci nego o stvarnom životu. Nije bitno da li je istina, autor to zna ili je čuo iz povjerljivih izvora, on ispada stručnjak za to područje. Svatko misli da može govoriti, pisati, komentirati i u konačnici davati prosudbu o križarskim ratovima, inkviziciji, progonu vještica, Giordanu Bruni ili pak o Galileu…Uistinu cijenim hrabrost, ako već ništa drugo onoga tko ništa ne zna a misli da sve zna i da neznanje prosipa pod egidom znanja.
Slični su mi i oni koji uporno pokušavaju govoriti o deustašizaciji Hrvatske i koji na svakom koraku vide opasnost od te nemani. Taj zločinački poredak bio je u Hrvatskoj na vlasti četiri godine. I najveću je štetu nanio Hrvatima, uz svu počast ostalim narodima, ne umanjujem njihove žrtve. Međutim nitko ne govori o drugom zločinačkom režimu koji je trajao 45 godina – boljševičkom komunizmu. Dok ustaški režim nije uspio odgojiti nijednu generaciju u boljševičkom komunizmu odgojene su generacije i generacije. U Hrvatskom društvu trebalo bi provesti deboljševizaciju. To se neće dogoditi jer o tom vremenu stvoreni su mitovi o “tisućama mirišljivih cvjetova”. Žalosno je da hrvatskoj historiografiji nije cilj istina nego njegovanje mitova. I zato smo bolesno društvo. Temelj naše svakodnevice, naših komunikacija, življenja čine crne legende.
Ne postoji stvarnost ni samo crna, ni samo bijela. Ne postoje s jedne strane samo lopovi, a druge samo poštenjačine. U svakom čovjeku postoji i crno i bijelo, samo je pitanje što ima prednost i čemu se dopušta da izroni. Pokušavam promišljati stvarnost na jedan drugi i drugačiji način. Ukazati na neke anomalije.
Za koji dan biti će godinu dana živi KAportal i ovo moje razmišljanje s njim. Moje druženje s vama, nismo se uvijek slagali, poštovani posjetitelji, netko će reći: nismo se slagali nikada. Pa i to je dobro – onda sam ja onaj net prosvjednik protiv crnih legendi političkog i društvenog establišmenta.