Život Nazorove iliti Senjske ulice počinje devedesetih godina 19. stoljeća. Život koji u punom smislu nazivamo gradskim tj. urbanim. Ishodišne točke svakog daljnjeg urbaniteta i danas prepoznatljive vizure su dvije najvažnije i kulturno najvrijednije građevine toga mikroprostora. Prva je svakako Zorin-dom izgrađen 1892. godine, te Viša djevojačka škola (danas Osnovna škola Braća Seljan) nastala godinu dana kasnije. One su zapravo temelj svih nesporazuma vezanih za očuvanje ili pak rušenje posljednjih platana u Nazorovoj ulici. Ta su dva zdanja ovih dana u svojoj biti suprotstavila – po tko zna koji put – dva svjetonazora u promišljanju budućnosti grada. Dva tako nepomirljiva poimanja življenja u zajednici zvanoj grad. Dva antipoda – urbano i ruralno. Pri tome je nerijetko ovo ruralno zbog vlastita neznanja bivalo čvrsto uvjereno da je urbano, ali nažalost nije. Evo i zašto.
Gledajući školu Braća Seljan s pročelja uočit ćemo da se ona po svojim bočnim zidovima širi i u konačnici poprima oblik trapeza. To naravno nije slučajno, jer je po projektu “kraljevskog mjernika” Matije Antoleca i graditelja škole Colussija i Reissa, a po naputcima tadašnjeg gradskog poglavarstva, upravo ona trebala otvarati dvije buduće najreprezentativnije ulice Domobransku i Senjsku tj. današnju Nazorovu. Dvije široke ulice i za ono vrijeme beskrajno duge. Dvije aleje koje bi u konačnici, objedinjavanjem Karlovca u jedinstveni grad iz 1903. godine, trebale spojiti grad sa Rakovcem i Švarčom, te putniku namjerniku dati do znanja da dolazi u grad ozbiljnih urbanističkih kriterija i namjera. Estetika i geometrija, plus vizija. Prvi generalni urbanistički plan iz 1905. godine sve je to još više utvrdio, a već odavno formirano Društvo za poljepšavanje grada (1886. g.) reagira promptno i u suradnji s gradskim poglavarstvom kreće u hortikulturno uređenje dviju karlovačkih “ljepotica”. Sade se – vjerovali ili ne – platane. U Domobranskoj dvoredno , a u Senjskoj jednoredno. U Domobranskoj od Zorin – doma do Starog sajmišta (danas raskrižja sa Smičiklasovom), a u Senjskoj od škole do današnjeg platoa ispred pothodnika. Teško je odrediti točan datum sadnje prvih platana, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da je posao dovršen do početka Prvog svjetskog rata.
Prošlotjedno argument – mahanje prvog čovjeka “Zelenila” razglednicom iz 1912. godine, na kojoj nema platana u Nazorovoj je potpuni autogol. Osoba koja de facto baštini instituciju i posao znamenitog Društva za poljepšavanje grada trebala bi mahati razglednicama zelenog Karlovca prepunog platana i inog drveća. Ako zbog ničega drugog takve bi mu razglednice davale legitimitet postojanja. Bez “zelenih” razglednica iz prošlosti vjerojatno i sam ne bi imao posla, niti bi se Karlovac danas dičio zelenim lentama i parkovnim titulama raznih vrsta. No, nije bitno niti to, kao što nije bitan točan datum sadnje. Bitno je jedino da je te stotine platana netko, nekad i negdje zasadio da bi ih ostavio nama i našoj djeci na uživanje. Međutim niti taj netko očito kroz čitavo 20. stoljeće povijesti ovoga grada nije imao sreće. Pametnjakovići svih vrsta od starojugoslavenskih, preko socijalističkih do nažalost današnjih, neumorno su brisali hortikulturne i urbane vizure Karlovca. U svom ideološkom sljepilu ili pukom neznanju osim navedenih platana, potezom birokratskog pera zbrisali su i Crkvu Svetog Ćirila i Metoda u Domobranskoj, sinagogu u Šebetićevoj, rakovačku kuću gdje je živio Nikola Tesla, kapelicu Svetog Križa u Radićevoj, zatrpali šanac iza Doma umirovljenika, dopustili da od kina Edison nastane nazovi kafić, devastirali parohiju u Radićevoj, potpuno prepustili propadanju “kinesku četvrt” i Gajevu kod mosta na Kupi, smjestili Lidl u Marmontovoj itd. itd. Pa što je onda 10 ubogih platana u Nazorovoj spram svih tih “svetinja”? Ništa. Piece of cake. Potez motorke. Ili olako zbrzana studija o kanalizaciji i stanju platana u Nazorovoj. Kanalizacija protiv koje nitko nema ništa, dapače, neka otpadne vode budu čiste prije ulaska u Kupu ili Koranu i neka stanarima nestane vode iz podruma, ali kanalizacija se dade popraviti ili prepraviti, dok stoljetna platana nikako. Ako su bolesne ili opasne po život, zašto ih je “Zelenilo” još lani prekrasno uredilo za slijedećih 10 godina. Čemu tolika žurba i hića? Od četvrtka do ponedjeljka se mora riješiti pitanje Nazorove. Zašto? Bez najave, javne rasprave, analize projekta i studije. Bez građana. Bez nas. Bez ljudi koji su rođeni, ili su živjeli i radili u Nazorovoj ili Senjskoj. Bez Vjekoslava Karasa, Milana Vrbanića, Stanka Lasića, Davida Meisela, Davorina Trstenjaka, Pere Cara… Bez ZILIK-a i generacija djece iz Dječjeg doma Vladimir Nazor, bez starog dvorišta i moje “Lole”.
Zato sam jučer ustao u pet i stajao ispod platane i kraj škole koju sam davno pohađao. Sa svojih nekoliko prijatelja za koje vrlo dobro znam da ovaj grad ne samo da vole nego ga i osjećaju.
Mladen Ćapin