Po osvojenim nagradama na natjecanjima učenika karlovačka je Gimnazija u dvije od posljednje tri godine u Top 5 hrvatskih srednjih škola, a taj joj se uspjeh smiješi i ove godine s obzirom da su učenici Gimnazije u različitim dobnim kategorijama osvojili čak osam odličja. Prednjače natjecatelji iz biologije s četiri osvojena odličja, no ostala četiri podijeljena su na još tri različita predmeta što je očiti dokaz da se u Gimnaziji zadnjih godina sustavno i kvalitetno radi. Nema niti jednog razloga da se vjeruje kako po hrvatskim gimnazijama i ostalim školama u različitim sredinama ne postoji podjednaka predispozicija iznadprosječno nadarenih učenika. Nema razloga ne vjerovati da prosječno svi kreću s iste pozicije, no to ne znači da će se početni potencijal, baš kao i u slučaju sportskih talenata, pretvoriti u šampionsko znanje. Iza takvih uspjeha stoji ozbiljan rad, ali i ispravna komunikacija s učenicima, kao i stvaranje atmosfere u kojoj je đacima stalo da razviju svoju predispoziciju inteligencije i razumijevanja materije koju proučavaju. Sve je to očito anticipirano u karlovačkoj Gimnaziji, koja si konstantnim rezultatima utire stazu do epiteta karlovačkog brenda, nečeg što bi se zapravo i podrazumijevalo s obzirom na slavnu tradiciju i činjenicu da je u svojim formirajućim godinama u njenim klupama sjedio jedan Nikola Tesla, jedan od najvećih znanstvenika i inovatora modernog svijeta uopće.
Zanimljivo, “projekt” uspješne Gimnazije kakvu zadnjih godina poznajemo, izveden je na način koji je u dijelu kritički nastrojene javnosti dočekan izuzetno negativno. Gimnazija je u vrijeme zadobivanja političke moći današnjeg gradonačelnika Damira Jelića, “preuzeta” gotovo revolucionarno, moglo bi se reći svojevrsnim pučem. Pomalo sirovo i vehementno uklanjan je stari školski establišment, baš kao i nekim gradskim osnovnim školama u direktnoj ingerenciji Grada. Školski odbor je skrojen po političkom diktatu, nije mirisalo dobro ni na to da jedna svjetovna institucija koja bi trebala “proizvoditi” mlade znanstvenike između ostalog, na čelu ima učitelja vjeronauka, predmeta iznjedrenog iz institucije koja je još krajem 19. stoljeća imala problema s heliocentričnim sustavom i trabunjala o Zemlji kao ravnoj ploči, da ne govorimo da je njen aktualni poglavar Benedikt XVI prije manje od dva mjeseca urbi et orbi objavio kako čovjek nije slučajni rezultat evolucije, već se sve odvilo pod budnim okom Svevišnjeg. Jelić je, kao bivši profesor Gimnazije s progresivnim idejama i metodama nastave , u zoni svog interesa progurao u školski odbor ljude od stranačkog i osobnog povjerenja. To je jednostavno “HDZ style”, mislili smo tada. Mislimo i sada, no primjer Gimnazije pokazuje da, uz ispunjenje određenih uvjeta, ne mora nužno loše završiti.
Jeliću je do Gimnazije nesumnjivo stalo, ne u smislu bilo kakvog osobnog ili političkog interesa već stvarnog napretka. Dobro je znao u kojem pravcu škola mora ići da bi njeni učenici u konačnici osvajali nagrade, dobro je poznavao namjere i kapacitete ljudi koje je u školi forsirao. I tu dolazimo do svojevrsnog gimnazijskog paradoksa; škola je ustrojena po tipičnom stranačkom receptu, ali u njoj nije sprovedena negativna selekcija, tako uobičajena u slučajevima gdje je riječ politike u kadrovskom smislu i prva i zadnja. Nije bitno što je šef školskog odbora blizak prijatelj gradonačelnika, kad je on duboko razumio problematiku škole i umjesto pukog provođenja političke volje inicirao i radio na školskom strateškom dokumentu “Vizije, misije i vrijednosti Gimnazije Karlovac”. Kad govorimo o ravnatelju Mandiću umjesto komentara “kopipejstamo” citat iz njegovog ne tako davnog intervjua na portalu Ka-urbani. “Postoji jedan prigovor, na koncu i u samom kolektivu, kako je moj ravnateljski habitus previše neformalan, čak se prigovara kako je škola pretvorena u igraonicu. Istina je da imamo zaista velik broj izvannastavnih aktivnosti koje ponekad “pojedu” redovnu nastavu. A stvar je vrlo jednostavna: ako su učenici u školi pod stalnim prijetnjama i bezrazložnom disciplinom, uspjeh je kratkoročan. Ako nam je cilj da budu dugoročno uspješni, onda ćemo im otvarati prostor i u osobnom odnosu, ali i u nastavi, da budu opušteni i kreativni. Naravno, ljude je teško mijenjati, tako da se niti ja ne mogu promijeniti i biti neki namrgođeni ravnatelj kojeg se svi boje, a bogme, neće se promijeniti niti oni koji upravo tako vide ulogu ravnatelja u školi.” Kad se vidi da takav pristup donosi rezultate, manje je bitno što je Mandić do mjesta ravnatelja došao po liniji HDZ-a. A to što je teolog, davnašnja novinarska skepsa, proizašla ne iz zlobe već iz gotovo profesionalne sumnjičavosti, pretvara se u neutemeljenu predrasudu. U takvim slučajevima dežurnom kritičaru nije krivo što je bio u krivu. Bolje teolog širokih svjetonazorskih pogleda, nego astrofizičarski lumen s batinom u ruci. Uostalom, učenici Gimnazije najviše su odličja osvojili tamo gdje je Darwinova zadnja, iz biologije, predmeta po vokaciji najoprečnijeg vjeroučenju.
E sad, kad bi bilo volje i pameti izvući pouku da u situaciji kad se postavi prave ljude na prava mjesta svi dobivaju. U ovom slučaju, učenici vrhunsko obrazovanje, učitelji i ravnatelj profesionalnu satisfakciju i slobodu, političari zasluge i vrijedne poene, a Karlovac novu vrijednost. Što bilo tko dobiva, na primjer, frapantnom činjenicom da u Upravnom vijeću gradske knjižnice sjede ljudi koji nisu ni njeni članovi, osim negativne reklame, stagnacije i onog najjadnijeg da si tih par stranačkih zaslužnika popuni osobni budžet s par stotina kuna mjesečne naknade. Ili što su Grad i vlast imali od toga da zbog negativne selekcije i sindroma klimanja glavom nikome u višegodišnjem procesu pripremanja rekonstrukcije kanalizacije u Nazorovoj nije palo na pamet da bi rušenje stoljetnog drvoreda moglo dovesti do revolta građana i peticije s 1200 potpisa? Samo probleme i negativnu reklamu. Gimnazija koja rađa šampione znanja je veliki uspjeh učitelja i onih koji školu “modeliraju”. Ali samo zato jer se poklopio iznimni slučaj da su oni koji je vode podobni i najsposobniji. Obično se ide u korist stranačkog sljepila, a kontra zdravog razuma; u nedostatku najsposobnijeg/najstručnijeg stranačkog čovjeka, neće se tražiti najsposobniji/najstručniji nestranački čovjek, već će prednost imati najpodobniji. Dok je tako, Gimnazija će biti svijetla iznimka koja potvrđuje pravilo.