“Kao gradonačelnik ne mogu biti i arhitekt i pravnik i stručnjak u 17 ostalih struka. Moram vjerovati ljudima s kojima radim.” Teško se ne složiti s rečenicom gradonačelnika izrečenom na jučerašnjoj sjednici Gradskog vijeća povodom kaznene prijave protiv njega i suradnika zbog navodnih nezakonitih radnji prilikom prodaje zemljišta u Grabriku. Ali kad je se stavi u širi kontekst, ona nije ništa do neuvjerljiv alibi za jedan – sa stanovišta javnog interesa – loše obavljeni posao. Iako je slučaj sad opterećen kaznenim prijavama, ne toliko loše u pravnom i stručnom, već u političkom smislu. Upravo onome što je izravna zona “nadležnosti” i odgovornosti gradonačelnika i vladajuće stranke iza njega. Naime, nakon malo dubljeg kopanja po slučaju, razgovora s ljudima od struke, i što je najvažnije, nekima koji su sudjelovali u konkretnom procesu i dobro znaju što je s ovu ili onu stranu zakona, potpisnik ovih redova je prilično sklon zaključku da je pravno akcija “Centar gradnja” izvedena tako da će državno odvjetništvo, koje je po kaznenoj prijavi počelo predistražne radnje, teško naći flagrantnog kršenja zakona. No kad se kronologija slučaja sabere u jednu cjelinu, ne treba biti arhitekt, pravnik niti stručnjak u 17 ostalih struka da se posumnja kako je posao prodaje zemljišta u Grabriku ili niz nevjerojatnih koincidencija pomiješan s nenamjernim nizom čudnih političkih odluka, ili dobro organizirana namještaljka. Zakonito je oglasiti prodaju u izvan Karlovca slabo čitani Karlovački tjednik, ali onome kome je stalo da dobije najbolju ponudu i utrži najviše u gradski proračun, natječaj bi objavio u nacionalnim novinama Jutarnjem i Večernjem. Zakonito je osnovati tvrtku par dana prije natječaja, ali bi dobar gospodar dobro razmislio da vrijednu parcelu na kojoj se planira gradnja objekta s najavljenim važnim sadržajima za Karlovac kao što su kino i vrtić, proda tvrtki s neutvrđenim bonitetom, adresom u stanu i nula zaposlenih. Ako stigne samo jedna ponuda na natječaj kao što je ovdje bio slučaj, dobili smo stručna uvjeravanja da nije zakonski nužno da svi uvjeti (ovdje jamčevina od 1,7 milijuna kuna), budu ispunjeni za nastavak razgovora. To je stvar procjene, političke procjene. Gradonačelnik nije morao sve prekinuti kad je vidio da ponuda novoosnovane tvrtke nije ozbiljna, to jest ne sadrži uplaćenu jamčevinu. Ali je mogao da je htio. I kad se potpiše kupoprodajni ugovor, zakonito je ne raskinuti ga nakon što tvrtka bez prošlosti i bez jamčevine s vlasnikom koji je slučajno gradonačelnikov susjed, ne plati dogovorene obveze za zemlju u ugovornom roku. Zakonito je i kad Grad priprijeti raskidom ugovora zbog toga, a na to kupac odgovori najavom protutužbe i zahtjevom za odštetu zato jer je Grad navodno krivo prikazao stanje čestice (nemogućnost duboke gradnje pod zemljom, nužnost promjene PUP-a i GUP-a). Sad već više nije ni pametno raskinuti ugovor, barem po upozorenjima odvjetnika koji za skupe pare zastupa Grad, pa Grad s lošim platišom sklapa nagodbu na svoju štetu. Iako tako djeluje, ne može se tvrditi da je riječ o dogovorenom igrokazu, ali jedno je sigurno. Bilo je politički neodgovorno u startu dovesti javni interes u takvu poziciju, gdje se na kraju nekooperativnom kupcu i lošem platiši početak gradnje u Grabriku veže uz izradu Provedbenog urbanističkog plana (PUP) čiju će izradu financirati kupac bez uvjetovanog datuma. Znači, gradnja ne mora početi nikad!
Prema riječima gradonačelnika Jelića za prodaju u Grabriku bio je odgovoran pročelnik Željko Pakšec. Nagodbom kojom se eliminira jedan javni interes, dječji vrtić iz ugovora i dovodi kupca u položaj s mnogo boljim financijskim perspektivama negoli je to po originalnom kupoprodajnom ugovoru bio slučaj se de facto priznaje loša pravna priprema za prodaju zemljišta. Dobar gospodar je tog pročelnika u slučaju uspješne prodaje Žitne kuće bogato novčano nagradio. Zašto je dobar gospodar propustio recipročno reagirati kad je taj isti pročelnik namjerno ili slučajno, ali evidentno – nagodba nam je svjedok – odradio loš posao u Grabriku? Još malo na “mantru” zakonitosti; valjda je zakonito tvrtku “Centar gradnja” vrijednu visine početnog kapitala od 20 tisuća kuna, prodati drugoj tvrtki za 16 milijuna kuna i prije negoli je kupoprodajni ugovor s Gradom potpisan. I da onda ta druga tvrtka 8,8 milijuna isplati Gradu, a ostatak na privatni račun vlasnika “Centar gradnje”. Možda je zakonito, ali nije normalno. Tu je netko ili malo blesav ili je mislio da će ispasti jako pametan. I ispao bi da podaci nisu došli do javnosti, a Domagoj Švegar, lokalni političar u nastajanju donkihotovski svoje sumnje odlučio podijeliti s nadležnim institucijama.
Nismo suci i ne možemo prejudicirati nečiju eventualnu kaznenu odgovornost i obrnuto, ali ona politička u slučaju Centar gradnje i Grabrika je neupitna. Iz vrha gradske vlasti su nakon izlaska na vidjelo ovog slučaja stizale poruke kako Grad i građani nisu financijski oštećeni poslom u Grabriku. Čak i s ovakvim bezobzirnim okretanjem profita na gradskom zemljištu po principu “uložiš 20 tisuća, dobiješ 7 milijuna”, uvjetno bi se dalo složiti s tim jer Grad je prodao svoju parcelu po regularnoj cijeni. Problem je u tome što je netko zaboravio da Grad nije trgovačko društvo, već da je bit prodaje Grabrika bio novi sadržaj bitan za Karlovčane. Gradonačelnik Jelić je u tom kontekstu najavljivao kino, a ugovorna obaveza je bila nasušno potreban vrtić. Vlast će se uvijek vaditi da je imala dobre namjere, ali ne kaže se bez vraga da je i put u pakao popločen dobrim namjerama. Slučaj “Centar gradnja” – čak i da ne ostavlja gorak okus sumnje u mutan posao – težak je politički promašaj s više štete po Karlovac nego dobiti. Prodati atraktivnu parcelu po regularnoj cijeni može i pripravnik u agenciji za nekretnine, posao politike, odnosno vlasti je da ima širu sliku, da ostvari trajniju vrijednost. Ona opet nije uspjela ono što je u slučaju Grabrik obećavala; Karlovac će i dalje biti manje grad bez kina, a mladi parovi će i dalje biti na mukama kad vide da je njihovo prezime ispod crte onih sretnika koji su uspjeli dobiti vrtić za svoju djecu.