Je li stupanj predrasuda kod karlovačkih srednjoškolaca po pitanju seksualne orijentacije, nacije, subkulturnih skupina, alarmantan kako sugeriraju neki tekstovi objavljeni u lokalnom medijskom prostoru poslije objave ankete među učenicima karlovačkih srednjih škola, ili zapravo umjeren? Za početak bi se trebalo odmaknuti od bombastičnih novinskih naslova i proanalizirati metodologiju ankete koja uključuje indeks bliskosti na osnovu sedam stupnjeva. Najviši, sedmi, označava nultu toleranciju, to jest stav da bi pripadnika određene skupine trebalo izopćiti iz društva, pa onda ide da se pripadnika skupine prihvća tek kao posjetitelja, pa peti da ga se prihvaća kao građanina svoje zemlje, pa onda redom kao kolegu u razredu, susjeda i prijatelja. Prvi stupanj se smatra punom tolerancijom jer sadržava stav da bi pripadnika određene skupine ispitanik prihvatio kao partnera u romantičnoj vezi. Najviši stupanj, to jest najvišu razinu predrasuda karlovački srednjoškolci iskazali su prema ovisnicima o drogi. Ali sa stupnjem 5,1 što bi značilo da ih u prosjeku prihvaćaju kao građane ove zemlje. Drugi na listi indeksa predrasuda su Romi s 4,6, pa homoseksualci s 4,45 što već tendira k tome da ih ne bi rado za susjeda ili prijatelja, ali bi ih prihvatili kao školske kolege. Ono što s anketom nije prezentirano, a pružalo bi precizniji uvid što se skriva iza tog prosjeka, koliko je od 620 anketiranih učenika zaokružilo brojku 7 koja sugerira krajnju predrasudu ili netoleranciju prema drugačijem od sebe. Svaka je predrasuda zabrinjavajuća, ne izgleda lijepo da bi od ponuđenih nacionalnosti ili pripadnika drugih religija i rasa (Amerikanci, Rusi, Židovi , Kinezi, Srbi, Slovenci, Romi, crnci, muslimani), u prosjeku jedino s Amerikancima karlovački srednjoškolci htjeli biti prijatelji, a s većinom ostalih ne bi išli dalje od toga da im budu susjedi. Ali, niz sličnih istraživanja iz naprednijeg svijeta pokazuju da naša školska djeca nisu bitno drugačija u odnosu prema drugačijem. Rezultati izvučeni iz prosjeka znaju biti i zbunjujući, primjerice karlovačkim srednjoškolcima visoko na listi predrasuda su Romi i homoseksualci, ali ni skinsi, upravo oni koje se barem u nas veže uz homofobiju i ksenofobiju, ne stoje puno bolje. To da srednjoškolci ne bi pankera ni za susjeda, za razliku od obožavatelja “cajki” govori nešto o generalnoj eroziji ukusa, na užas očeva od 40 i nešto koji su sačuvali Ramones majicu u ormaru i diskografiju Clasha na polici za nasljednika, a ovaj , kako bi to TBF rekli, “skače ka klokan čin čuje Cecu ili neki hit turbo folka”. Djeca su kao spužve i plastelin, upijaju, oponašaju, nesvjesno prihvaćaju stvari kojima su okruženi i njihovi odgovori su ogledalo društva u kojem odrastaju s tim da je gotovo sigurno da ova “online” generacija više nego ijedna prije dio svojih životnih stavova kreira izvan kruga prijatelja, obitelji i cijelog društva, kao posljedicu izloženosti internetu i socijalnim mrežama. U tolikoj mjeri da bi se usudili tvrditi da su u ovoj konkretnoj anketi karlovačkim srednjoškolcima crnci simpatičniji od Židova i muslimana ne zato jer ih tako uče doma, nego zato što su crni reperi i sportaši čije klipove gledaju na YouTubeu “cool”, a teško da nalaze bilo što “cool” u vezi Židova i muslimana. O sličnim istraživanjima su napisane hrpe socioloških traktata i zaključak je uglavnom sličan. Predrasude su gotovo neiskorijenjive jer je zazor i strah od nepoznatog gotovo imanentan ljudskoj naravi. Ublažiti ga se može upoznavanjem nepoznatog. Nije tajna da je razina međurasnih predrasuda niža u integriranim školama u Americi, nego u rasno ekskluzivnim. Isto tako nije tajna da u naprednom zapadnom svijetu razina predrasuda zna biti mnogo alarmantnija negoli se to da iščitati iz ovog zanimljivog karlovačkog istraživanja. Recimo, iz recentnog istraživanja među tri tisuće srednjoškolaca u Sjevernoj Engleskoj na sličnu temu, doznajemo da se jedna trećina učenika iz bjelačke populacije izjasnila kako ne bi voljela imati muslimana za susjeda. Još je zanimljivija ovogodišnja anketa NASUWT-a (najveći britanski učiteljski sindikat), sprovedena među učiteljima. Ona otkriva kako je svaki treći od njih doživio bullying ili uznemiravanje na poslu u posljednjih 12 mjeseci po raznim osnovama predrasuda, od rasnih do onih koji se tiči seksualne orijentacije. I to uznemiravanje je dolazilo od strane učenika, ali i kolega. Svaki šesti od ispitanih učitelja je rekao kako u školama postoje znakovi organizirane rasističko-fašističke aktivnosti. Doslovno tim riječima. GLSEN, organizacija koja se bori protiv diskriminacije po seksualnoj osnovi u SAD-u u svom godišnjem National School Climate Survey istraživanju došla je do rezultata da 90 posto učenika i studenata u Sjevernoj Americi svakodnevno oko sebe čuje homofobne komentare, a oko 40 posto homoseksualno orijentiranih učenika i studenata doživjelo je i fizičko uznemiravanje radi svoje orijentacije. Istraživanje je utvrdilo da učitelji samo u 3 posto slučajeva reagiraju na verbalnu homofobiju, a anketa među učenicima je pokazala da čak četvrtina učitelja i sama na satovima daje homofobne opaske. Kad se istraživanja iz naprednih zemalja, gdje se troši mnogo novca i vremena na školske programe direktno usmjerene ka smanjenju predrasuda, usporede s karlovačkom anketom, razina predrasuda naših srednjoškolaca se čini nekako benignom. Dapače, u okruženju koje ne samo da nije imuno na predrasude, već se novo sjeme već godinama sadi u javnosti raznim oblicima govora mržnje na potezu od Sabora do nogometnih stadiona, političari sipaju “duhovitosti” na račun Roma, homoseksualaca, invalida, a manjine se ne doživljavaju kao bogatstvo nego teret, mogli bi prije zgražanja osjećati umjereno zadovoljstvo nad rezultatima školskog istraživanja. U ovako moralno i gospodarski bankrotiranoj zemlji ipak odrastaju (u prosjeku i relativno) normalna djeca.