“Na staroj Korani zastava vijori I ona govori, Karlovac je najbolji Nemamo tramvaje, nemamo podzemlje Imamo alkohol naše pivovare”
Varaždinski Varteks imao je plave dresove.
Svijet se zvao Rakovac, bio je uglavnom zelen, samo ponekad bijel, kada bi napadali oni snjegovi kojih više nema i nikada ih više neće biti. U njemu je bila rijeka, prašnjava ulica, bio je panj, miris kave, bili su Ivo i Ana i grmovi kiselice tamo prema Foginovom. Daleko na kraju ulice bio je haustor sa žutim psom, šljive su bile slatke i gnjecave, višnje su bile kisele. Most je imao sivu ogradu, tatina ruka bila je velika, a on je bio ogroman i sasvim dovoljan da me zaštiti od cijelog svijeta. Veselo sam skakutao uz njegove dugačke korake, na drugoj strani mosta mirisalo je na sladoled od vate, a na krupnom kamenju još se vidio krug od posljednjeg cirkusa. Ograda na stadionu bila je žuta, tamo na drugu stranu, preko tribine, vidjela se Korana, Foginovo, skakaonica, a tamo iza onih gustih krošnji bila je naša kuća. Ljudi su grickali sjemenke, ljuštili kikiriki, vikali i ljutili se, smijali se i pljeskali.
Varteks je pobijedio 4:2. A, nedjelje su još uvijek bile sretne, tople i razigrane.
“Ja stižem u “Knjigu”, ekipa je tu Što Koletu popit će svu rakiju I Pašotov kombi nas vozi na put A tko nije s nama taj stvarno je lud
Samo tebi pjevam Tebi moj Karlovče Samo tebe volim Dok srce tuče”
Osijek je imao bijele dresove.
Svijet se zvao Karlovac i već je tada bilo jasno kako nikada više neće mijenjati ime. Sunce je bilo visoko, s čela mi je kapao znoj, iako je bilo kasno rujansko ljeto, ljudi su gledali utakmicu šutke, pomalo namrgođenih lica. Igrači su igrali utakmicu šutke, pomalo bezvoljnih lica. A ipak, iza nas bila je Korana, a mi smo bili djeca. U očima nam je bila Radićeva noću, klupe kod Galerije, ploče nad rijekom, sladoled na Korzu, dopola ispijene boce kokakole, na ramenima osjećaj sunca i slapa koji se prelijeva u ljetnim poslijepodnevima… Na nogama osjećao se onaj sasvim lagani bol od prejako stisnutih žniravaca na starkama, u trbuhu lagani i jedva primjetni grčevi od šesnaeste…
Osijek je pobijedio 2:0. Lišće je lagano žutjelo, grad je mirisao na cvjetove kestena, Osijek je bio negdje u Iraku, Osijek je bio u crno-bijelom svijetu, bili su to čudni ljudi, pomalo zbunjeni, ljudi koji su znali što je rat.
Rat koji nikada neće doći u ovaj grad.
“I kada grmi, i kada sijeva Uvijek za tebe stadion pjeva Mi smo Gademzi, nas nedaće prate A tko nije s nama, nek jebe si mater Karlovac, Karlovac”
Vinkovačka Spačva je imala zelene dresove.
Prije utakmice padala je kiša i zrak je mirisao na travu i blato. Tamo u daljini, plavi krov mljekare bio je prekriven zlokobnim crnim mrljama i nije se moglo reći što je od požara, a što su rupe od granate. Iza nas bio je most, omeđen bunkerima, asfalt je bio razrovan, a tamo na sjeveru nedostajao je ogroman komad tribine. Ljudi je bilo puno, prije početka utakmice i u prvih par minuta trudili su se da se smiju, previše su glasno pričali, previše se napadno smijali. Poslije su utakmicu gledali šutke, potpuno namrgođenih lica.
Karlovac je pobijedio 2:0. I bilo je krajnje upitno je li ikoga briga. Asfalt je, kažem, bio razrovan, posipan komadićima fasade i stakla, ponegdje su bile potamnjele mrlje na kojima se još jedva prepoznavala crvena. Zgrade su bile sive i izranjavane…
Goran je stao, negdje kod Džafera, ispred je bila Radićeva, crkveni toranj, terase…lijevo je bio park, Šanac, klupe…desno je bio Hrvatski, Korana, teniska igrališta…iza nas Vunsko, Rakovac, hotel, Gimnazija… Zaškiljio je, jako…i okretao se oko sebe. Smijali smo se, a onda je stao, okrenuo se prema nama i rekao: – Kada zaškiljiš, sve opet izgleda kao nekad. I dan danas čini mi se kako su to najtužnije riječi koje je itko ikada izrekao.
“Samo jedan je… I
samo je jedan grad I samo je jedan klub Samo Karlovac”
Lokomotiva je imala ljubičaste dresove.
Ujutro, pomalo ljubičasto bilo je i nebo nad gradom, zrak je bio hladan, ali mirisalo je na proljeće. Kasnije, KiK je bio polumračan, medica sasvim lagana, a tamo kroz prozore, vidjelo se kako sunce obasjava prašnjavi asfalt. Još kasnije, Korana je bila blještavo zelena, ptice su letjele nad stadionom, u daljini su bili gradski krovovi, mirni i uspavani u ranom subotnjem poslijepodnevu.
Karlovac je pobijedio 2:0. A kad smo se vraćali prema gradu, kako su se pred nama pojavljivali rakovački neboderi, stare kućice uz cestu, fasade, prozori, grafiti, parkovi, ulice, terase, klupe, ljudi…osjećao sam kako me pomalo boli trbuh, kao kad u daljini ugledaš djevojku u koju si tajno zaljubljen.
Sretan rođendan grade.