Zanimljivom je konstatacijom jedan od idejnih začetnika i organizatora prvih Dana piva Tomislav Plavetić okarakterizirao razliku između te pivske manifestacije iz njegovih vremena i ovih današnjih na placu pored Korane. “U cijeloj priči više nema romantike, već ugostitelji gledaju samo svoj interes” – mišljenja je Plavetić i skroz je u pravu u pogledu romantike, ali je upiranje prsta u ugostitelje pogrešno. Ugostitelji, naime, ne organiziraju Dane piva, oni se samo uklapaju u okvir kojeg je konstruirao netko drugi. To bi li sadašnji Dani piva trebali biti manifestacija koja će pripomoći gradskoj jezgri da oživi ili nešto će ga zapravo na 8 dana dodatno isprazniti, bi li trebali biti kvalitetna urbana zabava koja će educirati i s godinama postati korisna reklama Karlovcu izvan njegovih granica ili nevažni hibrid velike selske vatrogasne zabave i luna parka, odluka je gradske vlasti i plod njene strategije. Ne određuju pravila ugostitelji, ni pivovara u statusu monopolista, oni koji iznajmljuju šatore i ozvučenja, ni glazbene zvijezde, iako se iz godine u godinu čini da se Dani piva održavaju prije svega zbog njih. Karlovčani dolaze jer boljeg nema, a okolica još i radije jer bolje ni ne želi. Tu se osjećaju kao ispred svog vatrogasnog doma. I nema tu ništa loše, sve je to stvar izbora. Samo, onaj tko vodi ovaj grad može izabrati i nešto drugačije i još legitimnije; da se na urbanom prostoru inzistira na urbanijim sadržajima.
U kontekstu Dana piva mnogo je puta spominjan Špancirfest koji kao da je nastao na zasadama “romantičnih” Dana piva iz osamdesetih godina dok su se ovi devalvirali na razinu balkanske inačice Oktoberfesta. Potpisnik ovih redova pohodio je ove godine Špancirfest iz gušta i profesionalne novinarske znatiželje, Dane piva samo iz profesionalne znatiželje i shvatio kako ima malo smisla uspoređivati ih iz mnogo razloga. Dani piva i Špancirfest su danas kruške i jabuke, sasvim oprečni koncepti i po pitanju pojma zabave i po pitanju što se jednom takvom manifestacijom želi postići. U Varaždinu je sve pod diktatom “romantike”, odnosno organizator za početak ima jasno povučenu liniju dobrog ukusa i bez obzira na novac, ne može sudjelovati nitko tko ne ispunjava zacrtane standarde. Kič je isključen! Ima štandova sa svim oblicima kućne radinosti i sitnog obrtništva, ali nema štandova preprodavača s plastičnim kineskim igračkama i koječim, ima domaće hrane, štrukli, makovnjača, kobasica, sve na sitno u nizu malih punktova, ali nema odojaka i janjaca na ražnju. Ima tamburica po terasama, ali nema turbo-folka. Varaždin odbija monopole i moguću veću zaradu kako bi imao uglađeniju i civiliziraniju manifestaciju. Špancirfest je zapravo veliki sajam domaće radinosti, udruga i sitnog obrtništva i veliki vjetar u leđa svima onima koji i ostatak godine u staroj jezgri imaju ugostiteljske lokale, trgovine i druge obrte. Svake godine upumpava svježu krv u svoj centar, donosi zaradu velikom broju sitnih obrta, i puni ljudima staru jezgru sve više. Dani piva svoj stari centar dodatno prazne. I to je stvar izbora, političke vizije i strategije.
Nema smisla uspoređivati varaždinsku i karlovačku feštu i zato jer Varaždin sustavno, desetljećima, iz godine u godinu, “mic po mic” licka svoj centar, proširuje pješačke zone i oplemenjuje ih kockom horizontalno i uređenim pročeljima starih zgrada i replika okomito. Nema ruševina i neriješenih vlasničkih pitanja koje zgrade drže okovane letvama kao kod nas. Varaždin za početak ima gdje održati tako kulturološki profiliran događaj. Karlovac pak sustavno odgađa planove za uređenje Zvijezde ili ih izbacuje iz proračuna. Gdje bi se danas uopće u centru održali Dani piva? Više je lokala prazno nego puno, a nekad reprezentativne zgrade ili su obijene daskama ili skrivene skelama iza kojih se ništa ne radi. Iza živosti Špancirfesta sjaje “kulise” koje sugeriraju dugogodišnji mar, ruševine karlovačke Zvijezde ukazuju pak na ekvivalentni desetljetni nemar.
Nadalje, Špancirfest se svake godine priprema sve ambicioznije, a Dani piva tapkaju u mjestu. Nije samo u pitanju “rokijanje i rokersko prigovaranje” zato što na Španciru sviraju Morcheeba i Asian Dub Fundation, a na Dane piva je pretplaćen šund maher Jasmin Stavros. Špancirfest je kapilaran, nudi toliko sadržaja da je svaka uličica, svaki trgić, svaka terasa neka vrst pozornice. Predstavlja ulične umjetnike, glazbenike, glumce, komičare, žonglere, pjesnike. Kad se u sve to čovjek uvjeri svojim očima, shvati koliko je Špancirfest zahtjevan i opsežan posao. Iza njega se mora kriti dugotrajno planiranje, stotine telefonskih poziva, pregovora, sastanaka. I iznad svega ideja i znanje da se uopće izabere ono što odgovara duhu Špancirfesta. Dani piva su uhodani manirizam, natječaj za ugostitelje jedan, pa drugi, dogovor s par monopolista, i tako iz godine u godinu. Kriterija nema, ni plana, prolazi sve, samo ako se plati placovina. Tu nepodnošljivu rutinu izlizanog koncepta ne može zakamuflirati ni ad hoc angažiranje Krešimira Dolenčića, niti dovođenje pokojeg pristojnijeg glazbenog imena kojim se prikriva bezidejnost i trivijalno-primitivna narav manifestacije. Dani piva su takvi kakvi jesu i nije problem što oni postoje. Problem je što ne postoji nešto drugačije i što su Dani piva, baš kao i Špancirfest u Varaždinu, u više aspekata ogledalo političke vlasti i stanja duha. To je odlična vijest za Varaždin, ali prilično sumorna za Karlovac.