Da je život biznis postalo je svakome jasno, a da se može zarađivati na “vječnim počivalištima” je apsurd koji je na granici zakonitosti. Po Zakonu o grobljima (NN 19/1998) groblja postaju vlasništvo lokalne samouprave. Lokalna samouprava je uglavom dala groblja na upravljanje javnim tvrtkama koje u njihovo ime upravljaju grobljima tako se taj naizgled najhumaniji posao pretvorio u biznis, gdje zarađuje tko god stigne, jer što nije zakonom zabranjeno, dozvoljeno je, tumače neki pravnici.
Člankom 18. i 19. narečenog Zakona, propisano je tko i u kojim rokovima mora donijeti određene propise glede korištenja groblja. Na internetskim stranicama grada Karlovca i trgovačkog društva “Zelenilo” d.o.o Karlovac nema nikavih podataka o tome. Ukop pokojnika spada u javnu uslugu, pa je po zakonu Opće uvjete pružanja usluge trebalo učiniti dostupnim javnosti, a na web stranicama tih uvjeta nema. Sumnju jesu li donešeni akti koje traži Zakon o grobljima pobuđuje što su cijene usluga i naknada za grobna mjesta drastično različita širom Karlovačke županije.
Ako i postoje ti propisi oni su skriveni od javnosti, jer je na prvi pogled Zakon koji je trebao uvesti reda u tu vrstu komunalne usluge zapravo legalizirao crno tržište grobnim mjestima i grobnicama. Na nekim grobljima (da ne spominjemo Dubrovnik, gdje je grobno mjesto i do 25.000 eura, uzmimo Dubovac) na ilegalnom tržištu “ustupanja” (čitaj kupoprodaje) grobnog mjesta cijena dostiže do 15.000 kuna. Po Zakonu grobno mjesto se ne može prodati. Može se ustupiti, ali ako se taj ustupak plaća 2.500 eura, onda to nije ustupak nego klasičan primjer prodaje, o čemu se čak sastavlja kupoprodajni ugovor, kojeg sud priznaje kao pravni dokument. Takvo “ustupanje” grobnog mjesta je očigledna prodaja s ciljem zarade, a da se državi ne plati porez, pače ni ne prikaže kao prihod, a naš seljak kad proda kravu mora platiti porez državi. Cijena grobnog mjesta koje se daje na korištenje, po cjeniku “Zelenila” je do 500 kn i godišnja naknada za održavanje od 270 kn.
Javna je tajna da su neki odvjetnici u Karlovcu usavršili posao oko “ustupanja” grobnih mjesta, što nije nimalo pozitivno za njih jer kao odvjetnici morali bi zastupati interese države. Vjerojatno ne krše Zakon o grobljima, no u ovom slučaju i oni su trgovci, a po Zakonu o zaštiti potrošača “nepoštena poslovna praksa” je kažnjiva Članak 15. Zakona o grobljima kaže: “Korisnik može korištenje grobnog mjesta ugovorom ustupiti trećim osobama. Ugovor o ustupanju tog korištenja mora se dostaviti upravi groblja radi upisa novog korisnika u grobni očevidnik.” Ovim člankom “ozakonjeno” je na neki način crno tržište grobnim mjestima, posebno ako se površno tumači i primjenjuje bez usuglašavanja sa drugim pozitivnim zakonima RH.
Prodaja grobnice (spomenika) je nešto drugo, to je građevinski objekt i svaka radnja promjene vlasnika je moguća i zakonita, to je jasno, to je nekretnina koja ima vlasnika koji je može prodati i pri tome platiti porez, a tako i narečeni zakon određuje. Grobna mjesta su nešto sasvim drugo, javna površina u vlasništvu lokalne samouprave. Je li Gradu Karlovcu ,”Zelenilu” d.o.o. ili nekom trećem u interesu da se dozvoli takvo crno tržište? Postoje uvjeti, ako se grobno mjesto ne održava 10 godina, te ako se ne plaća godišnja pristojba za održavanje, gubi se pravo na korištenje tog grobnog mjesta i ono se može iznajmiti drugoj osobi. Građanin koji je zakupio grobno mjesto s ciljem i namjenom ukapanja pokojnika, ili ga je nasljedio s istim ciljem, nema nikakvo zakonsko ni moralno pravo to grobno mjesto prodati, pa makar se to zvalo i “ustupanje” prava na grobno mjesto. Ustupanje može biti besplatno ili se nadoknađuju troškovi ustupanja, tj. promjene vlasnika-najamnika.
Ako se ustupanje plaća u svrhu zarade, a gornji oglas i posao jednog poznatog karlovačkog odvjetničkog ureda je očigledna radnja s ciljem zarade – pribavljanja koristi, onda to nije ustupanje, nego prodaja. Razlika je više nego očigledna. A igra riječi “nije šija, nego vrat” je monopolističko ponašanje subjekata kojima je dato na upravljanje javno dobro, u ovom slučaju grada Karlovca. A do kud dovodi takav monopolizam priča vodi dalje. Na karlovačkim grobljima betoniranje “kranjca” ima isključivo pravo “Zelenilo” d.o.o, pravdaju to time da groblje bude po projektu (pravilu), što se izrazito kosi s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer za taj posao se morao raspisati javni natječaj i omogućiti svim subjektima ravnomjerni tretman na tržištu.
No bitnija od toga je činjenica da ako građanin želi napraviti bilo kakve zahvate na kranjcu (npr. popraviti beton koji je pukao), ako želi sam obložiti kranjc fasadnim keramičkim pločicama, (što zna svaki čovjek), on to ne smije napraviti po uvjetima upravitelja groblja, nego mora ugovoriti posao s obrtnikom koji ima prijavljen obrt i koji će od Zelenila zatražiti dozvolu da zalijepi keramičke pločice na predmetni kranjc. Zelenilo ima pravo odbiti zahtjev obrtnika. Poznat je slučaj s groblja “Jamadol” od prije nekoliko godina kada upravitelj groblja nije dozvolo ovlaštenom klesaru iz Bjelovara da završi spomenik, jer nije imao ugovor sa “Zelenilom”. Jasno je da građanin sam ne može obaviti klesarske radove, ali ako naruči kod klesara npr. mramorne ploče – elemente koje jednostavno treba polijepiti za oblaganje kranjca, to sam ne smije obaviti.
Znači “običan čovjek” na grobu smije samo zasaditi cvijeće, bilo kakve zahvate, pa čak i farbanje betona (kranjca) ne smije raditi, nego mora unajmiti obrtnika. Onaj tko je propisao takve uvjete je očigledno pogodovao monopolistima, što je nedopustivo. A činjenica je da te uvjete građanin može saznati tek ako se ode raspitati u “Zelenilo” d.o.o.. Kod sklapanja ugovovora o korištenju grobnog mjesta takvih klauzula nema, a bilo bi dobro da ih ima.
Članak 10. Zakona o grobljima kaže: “O uređenju i održavanju dodijeljenih grobnih mjesta dužni su brinuti se korisnici.” A ovakvi uvjeti spriječavaju da se korisnici brinu o grobnim mjestima, već im uvjetuje kome moraju platiti da im održava grobno mjesto.
Računica je vrlo jednostavna: Većina ljudi danas zna lijepiti keramičke pločice, pa ako i ne zna, kod kupnje pločica na kutiji su vrlo jasno napisane upute o lijepljenju istih. Ali građanin sam sebi ne smije nalijepiti fasadne keramičke pločice na betonskom kranjcu grobnog mjesta koje mu je ugovorom dato na korištenje, nego moramo za taj posao platiti keramičara i to onog kojem da dozvolu upravitelj groblja.
Možda plastičnije:
Pločice i ljepilo u Baumaxu koštaju(2 m2) cca 150 kuna. Rad keramičara je 200 kn/m2. Što znači da će građanin za taj posao, ako keramičaru “Zelenilo” d.o.o. odobri i sklopi s njim ugovor da postavi ta 2 m2 pločica, platiti 550 kn.
Razlika je više nego očigledna – klasična “monopolistička pljačka” , pa taman da bila i po zakonu.
Predsjednik Udruge za zaštitu potrošača “Korana” Željko Tomašić, mag.ing.aedif