Nakon što je još jedno izdanje hibridne seljačko-urbane zabave
operirane od mašte i kriterija pod imenom Dani piva ispraznila
grad na tjedan dana, prošli je tjedan drugačiji, civiliziraniji i
kulturniji Karlovac opet pokazivao znakove života. I više
od toga. Razlog je bio evidentan, četvrti Four River Film
Festival i pridružena Filmska revija mladeži koja se
održava po 16. put pokazao je kako zapravo u biti nekomercijalan
kulturni program, ali dobro osmišljen, može kronično
neiskorištene gradske eksterijere i interijere napuniti nekoliko
dana zaredom, animirati gradsku mladost i podebljati točku
Karlovca na kulturnoj karti Hrvatske i šire. Festival pod
koordinacijom mlade entuzijastice Marije Ratković koja osim
afiniteta prema filmu ima i očitih managerskih sposobnosti, uspio
je nakon pet godina otvoriti vrata Edisona bar na jedan dan,
probuditi umrtvljenu gradinu na Dubovcu, obogatiti program Zorin
doma koji usred rujna na svojoj web stranici reklamira
program za lipanj…
Uz pomoć karlovačkog Kinokluba iz kojeg je Marija “potekla”,
Hrvatskog filmskog saveza, Ministarstva kulture, lokalnih vlasti,
sponzora i prije svih niza volontera, jer su složenu organizaciju
iznijeli na svojim leđima, u svom četvrtom izdanju, širinom,
programom i značenjem koje seže izvan granica Hrvatske, Four
River Film Festival se prometnuo u središnji kulturni događaj u
Karlovcu uopće, a potencijal je još daleko od ispunjenog.
Inteligentna odluka da se popuni prazna festivalska niša
srednjoškolskog/omladinskog filma pruža status unikatnosti i
mogućnost dodatnog profiliranja. 84 naslova u natjecateljskoj
kategoriji iz 22 zemlje, niz gostiju iz Hrvatske, 42 strana
gosta, sve je to prevedeno u marketinški jezik dugoročna reklama
za Karlovac. Nažalost, ovako sjajna manifestacija ima svoje
paradokse i svoje naličje.
Pod paradokse za ubrojiti je činjenicu da su se na otvorenju
festivala u Edisonu čule riječi zahvale sadašnjim vlasnicima
dvorane što su omogućili da neki mlađi Karlovčani po prvi put
stupe u nju, a starijima da ih zapljusne val nostalgije za starim
kino vremenima. Istim onima koji su u pretvorbenom kaosu na
sumnjiv način došli u posjed te društvene imovine, godinama
temeljito zapuštali osnovnu djelatnost prikazivanja filmova i na
kraju je eutanazirali. Istom prilikom gošća-voditeljica Zrinka
Cvitešić je pred punom dvoranom izrekla zanimljive riječi kako
danas možda ne bi bila glumica da se kao klinka sa sela u Edisonu
nije zarazila filmom. Imala je gdje zaljubiti se u pokretne
slikama s velikog platna, današnji klinci nemaju. Karlovac nema
kino niti će ga u dogledno vrijeme imati. Ovih smo dana u
najvećoj domaćoj multiplex franšizi Blitz Cinestaru
priupitali imaju li u planu Karlovac na što su odgovorili da oni
svoje planove vezuju uz gradnju dovoljno velikih trgovačkih
centara, a koliko znaju ništa slično nije na pomolu za Karlovac.
Utopija je razmišljati i na način da će Grad Karlovac ikad kupiti
i urediti bilo kakvu dvoranicu za jedno pristojno art kino, a
kamoli povratiti Edison i privesti ga svrsi zbog koje je davno
sagrađen. Kino će se kao i bazen pojavljivati i nestajati kao
periodička predizborna laž. Drugi zamjetan paradoks je odsutnost
velikog sponzora festivala neke od par bezobrazno bogatih i
škrtih karlovačkih profitnih firmi. Na ovom je mjestu nedavno
spomenut podatak kako su tvrtke registrirane u Karlovcu 2009.
ostvarile dobit od oko 450 milijuna kuna. Pored svih njih,
središnji kulturni događaj u Karlovcu najviše su pomogli
zagrebački Dukat – koji je doduše s Karlovcem povezan vlasništvom
nad KIM-om – i Tedeschijeva Atlantic grupa. U svijetu se film
slovi kao sedma umjetnost, među karlovačkim profitnim d.d.-ima
očito kao zadnja rupa na svirali. Istina, svatko sa svojim
novcem radi što mu je volja, a i habitus Four River Film
Festivala nije komercijalan. Ali, edukativan je, utječe na neke
nove klince na način na koji je Edison utjecao na Zrinku
Cvitešić, sije sjeme nove kreativnosti. Dovoljan razlog da vlast
stane bezrezervno iza njega. No je li tome tako?
Grad je proračunom za festival u okviru programa za mlade
osigurao 35 tisuća kuna. Prije dvije godine je ista stavka
iznosila 60 tisuća kuna. Malo je paradoksalno da festival koji se
širi, razvija i jača ugled dobiva sve manje javnog novca, bez
obzira na recesiju. Za festival ide i 40 tisuća kuna po
proračunskoj liniji za potrebe u kulturi. Sveukupno 75 tisuća za
manifestaciju koja objektivno košta tristotinjak tisuća kuna samo
naoko izgleda kao pristojan iznos, to je otprilike jedna bruto
godišnja plaća nekog podobnika koji je u gradsku upravu ili
gradsku tvrtku ušao samo zato jer je vlasnik određene stranačke
iskaznice. Koliko je takvih, mogli bi u Karlovcu svaki tjedan
napraviti pristojan filmski, kazališni, ili glazbeni festival. I
tako to kod nas ide; s jedne strane beskorisni stranački
mediokriteti u hladovini fino plaćene sinekure, s druge
entuzijasti koji besplatno održe lekciju iz organizacije i
imaginacije ovim prvima. Uglavnom, festival koji je na putu da
postane karlovački brend i bez asistencije skupe PR agencije za
brendiranje realno završava u financijskom minusu. I to na štetu
onih koji najviše rade za njega jer se u novčanoj stisci prvo
odreknu honorara i mađijaju kako bi prema van sve izgledalo
sjajno. Tako, recimo, doznajemo da su organizatori, jer nisu
imali sredstava da plate svim gostima smještaj u pristojnim
hotelima, dio njih bili prisiljeni razvoziti po jeftinim “zimmer
frei” destinacijama u Tušiloviću i slično.
Four Film Festival je odlično zamišljen i organiziran, programski
kvalitetan i ozbiljan, potencijalno velika reklama za
Karlovac u svijetu. Iz toga proizlazi da su njegova najveća
dragocjenost mladi ljudi koji ga sprovode u djelo i trebalo bi ih
držati kao malo vode na dlanu. To bi političari kad raspodjeljuju
proračunski novac morali imati na umu. Jer svaki entuzijazam ima
svoje granice, haba se proporcionalno ignoranciji onih koji bi
taj entuzijazam s vremenom morali prepoznati i honorirati. Kad se
pohaba, slijedi odljev mozgova.