Da je bila malo veća, Jelena je mogla vidjeti i zelenu rijeku, bijelu pjenu slapa i, tamo preko rijeke, ljude kako rade u polju. Ovako je vidjela samo žutu livadu koja se protezala u daljinu, sve do mjesta na kojem se, činilo se, spajala s nebom. – To je maslačak – rekla je mama i čvršće je primila za ruku. Šetale su kroz cvijeće, dok je zrak mirisao na ljeto, a negdje daleko čulo se jednolično brujanje, čisto i neprekinuto. Jelena je pomislila da je to stroj koji pokreće svijet, tako savršen i vječan da ga nikada ništa ne može pokvariti.
*
U trenutku kada je udario loptu nogom, učinilo mu se da je nekako zaustavio svijet. Nema sumnje da je sve trajalo kraće od sekunde, ali njemu se činilo da je stao zauvijek. Osjetio je miris trave, znoj na čelu, peckanje na ramenima od predugog izležavanja na slapu pod najjačim suncem… Osjetio je i dodir kože i jedva primjetan pritisak lopte na desnoj nozi, čuo automobile kako idu prema moru, razgovor ljudi negdje kraj rijeke i sok od bazge kako se toči u bijelu papirnatu čašu. Vidio je Zoku kako, i ne znajući da je zauvijek uslikan i memoriran, domahuje rukom, dovikuje da mu doda loptu, željan da zabije gol, s onom iskrom u očima, s mokrim, radosnim i napetim pogledom, dok mu lančić poskakuje oko vrata. Vidio je na kraju i crvene oblake na još uvijek plavom nebu, tamo daleko, kako se spajaju s livadom punom žutog cvijeća. Kada se svijet ponovno pokrenuo znao je da će od sada sve ići puno brže i već iste večeri zabolio ga je trbuh kada je pomislio na onu sliku, prvu sliku u svom životu za koju je u punom smislu shvatio da se baš nikada neće ponoviti.
*
Dok ga je gledala kako silazi niz gimnazijske stepenice, Jelenu je zabolio trbuh. Zato se unaprijed nasmijala, doviknula mu «vučeš se k’o smrt» i podigla nogu na drugu stepenicu, kao fol da zaveže žnirance na lijevoj tenisici, iako su bili sasvim dobro zavezani. Lupnuo ju je po leđima, a ona je pognute glave još jednom duboko udahnula, do boli pritegnula žnirance i onda se ispravila, pogrešno uvjerena kako je prikrila lagano rumenilo na obrazima. – Idemo skupa doma – pitao je, a ona je klimnula glavom. Kada su otvorili masivna drvena vrata s debelim mutnim staklima, svijet ih je narančasto zabljesnuo. Grad je bezobrazno mirisao na proljeće i vodu i bilo joj je krivo kada je odglumio kavalira i uz smiješni naklon pustio je da prva izađe. Željela je da to bude on, da bude korak ispred nje i da ga zauvijek sačuva u toj slici ispred njih.
*
Jaka žuta svjetla na malom trgu ispred kazališta nisu mogla zavarati činjenicu da je pao mrak, onaj gusti, hladni i magloviti jesenski mrak. Odjednom je stupila korak-dva ispred njega i šutnula kesten, pokupivši usput nogom i par sasušenih listova. Gledao ju je s leđa, kako se igra poput djevojčice, i nije znao želi li više da je zagrli ili da, dok je svijeta, traje ovaj trenutak u kojem je gleda i želi taj zagrljaj. Par sekundi kasnije izbora više nije bilo – okrenula se, stala pred njega i raširila ruke. Nasmijao se i prihvatio zagrljaj. Vrat joj je mirisao na kupine i maglu. Zrakom se širio miris pečenih kestena, a opustjelom cestom prošao je noćni autobus za tko zna gdje. Dok se u daljini čulo jednolično brundanje autobusnog motora, najtiše što je moguće šaptala mu je na uho kako je kao djevojčica s mamom šetala livadom punom maslačaka i u daljini čula jednolično brundanje za koje je mislila da je stroj koji pokreće svijet.
*
Autobusi su išli u suprotnim smjerovima, njen put trajao je dugo, njegov sasvim kratko, prolazili su drugim ulicama, ona kasno noću, on rano ujutro i gledali su različite sive izranjavane zgrade, razbijene cigle posipane uz rub ulice i izrešetane zidove.
Sve je bilo drugačije, a opet isto. Isti je bio osjećaj u trbuhu, ista maglica prekrivala je oči i uzaludno su se trudili da sami sebe uvjere da je to od pospanosti. Pod njihovim nogama brujao je svijet, odlazeći u nepovrat.
*
Gdje je bila livada bilo je blato, gdje je bilo žuto cvijeće bile su lokve prljave vode. Nebo je bilo isto, nebo uvijek bude isto i kada su se u daljini, tamo gdje se spajaju nebo i blato, pojavili prvi crveni oblaci, osjetio je kako ga steže u trbuhu. Znao je da nije jedini, vidio je strah u očima onih koji su ove noći ponovno postali dječaci, vidio je i ravnodušne, one napaljene, one s mržnjom u očima, ali nekako je najgore bilo vidjeti one najstarije, čije su oči bile mirne sve dok ne bi pogledale u nekog od njih. Tada bi im se oči ispunile tugom koju valjda ni sami ne bi znali objasniti, kada bi uopće itko pitao. Strah mu je razarao trbuh, a onda ga je Kruno lupio po leđima, široko se osmjehnuo i rekao: – Ajd ne brini, za par dana ćemo sjedit na Korzu, pit pivu i gledat komade. Za par dana se opet vraćamo u svijet – namignuo je. Pogledao ga je, sada sasvim mirno i ravnodušno. – Kao da će više ikada biti svijeta. Ustao je prvi.
*
Gdje je bilo blato bila je livada, gdje su bile lokve prljave vode bilo je žuto cvijeće. Nije željela vidjeti rijeku, bijelu pjenu slapa i polja tamo na drugoj obali, pa je sjela u travu ispunjenu žutim cvjetovima. Zaustavila je disanje, toliko je jako htjela u daljini čuti ono jednolično, čisto i vječno brujanje. Ali, bila je tišina. Takva tišina da ti ne ostane ništa drugo nego da legneš u tu travu, zažmiriš i dišeš sasvim polako i mirno, da se ne ugušiš od knedle koja ti se zaglavila u grlu. I na ništa ne misliš nego na to da zbilja nije moralo biti tako. Jebem mu mater, nije.
Foto: 1. Denis Stošić, 2. i 3. Dinko Neskusil
tekst: Darko Lisac