I ja sam, kao i svatko od čitatelja, veleposlanik Karlovca, ma što to značilo, pa taj svoj Karlovac (reci «naš», mamlaze) gledam izdaleka i kao uspomenu i kao dolinu smijeha i suza. I kao budućnost, moliću, pa Lesi se uvijek…jednoga dana.
Nisam od onih koji mašu hrvatskom zastavicom, ustašca puna domoljublja (naši vrli veleposlanici), a dobro paze da poreze plaćaju recimo u Monacu (jer su tamo 0,5 %). Koktele ne pijem jer nemam cajta, treba delat za ovdašnje poreze, koji su 12 % (vidi mrcine, a kritizira druge). Karlovac muku muči (ili se zabavlja?) sa stvarima poput rušenja platana, fantomskim željezničkim postajama, uređajima za rastjerivanje mladaca, nekompletnim prstenovima (gdje se djede Gospodar istih?), nezaposlenošću od koje bi i Obama i Baroso digli ruke, te nizom drugih problema. Bazeni, hoteli, kanalizacije – sve su to scenografije karlovačkih epizoda.
I sada bih ja mogao navesti muke gradonačelnika grada u kojem sada živim; kako je glavna frka to jer svako malo neko nekoga napuca iz mitraljeza, a mrtvih k’o u jesen 1991. u Karlovcu. I to još rade tak amaterski – u zadnjoj pucnjavi cca 500 metara od mene devet (9) je tipusina ušlo u frizeraj i sa oko 100 metaka izrešetalo mušteriju i frizerku, dok je meta bila gazdarica (ah ti narkodileri, fakat su huncuti), a kaj ćemo, dečki nisu znali kak ona izgleda, niti su se obavijestili o njezinom kretanju. Mozak dvije marke. Ili to što se iz pipe voda ne pije, pa i što je u siromaškim predjelima uopće i nema? Pa onda što u centru grada zjapi devastirani hotel duplo veći od Korane, a vlasniku nema ni traga? Ili što je javni prijevoz avantura kombinacija filmova «Tko to tamo peva» i «Brzina» (onaj dio u autobusu kad Sandra vozi). Ali i dobre stvari – klima super, ljudi ljubazni, kulture i mjesta za izlazak nepresušno, parkovi su prekrasni, klopa svuda po svim cijenama, a i smeće se odvozi. I Šesta avenija, pješačka zona. I zatvaranje prometnica nedjeljom, pa svi na role i bicikle, peseke u ruke. I da, sladoled. Dakle, svuda su dobre i loše strane, pa tako i u Karlovcu, samo, gdje je bit problema?
Škvadra koja se okupila u New Yorku i prosvjeduje protiv bankara otkrila je bit priče: sustav ne valja. Sustav ne valja u Guatemala Cityju, Karlovcu, Santiagu, Bujumburi, Kuala Lumpuru i Geelongu. Svugdje. Globalizirano. (Guatemala: još se sjećam beogradskog izdanja knjige od Spielberga, gdje je autor postao Stevan Špilberg, pa stoga radije koristim internacionalna imena toponima). A sustav kaže ovak: da mi građani izaberemo lika, koji onda zastupa interese korporacija. Ne naše. Pa u svakome projektu pita «A ima li đe mene?» Pa onda taj konzorcij radi po svome (halbe trinken, halbe šarcu geben), usta puna demokracije, referenduma nigdje. Ni odgovornosti ni smjenjivosti. Duraš četiri godine, pa onda dolazi isti, kao da su jednojajčani. Klonirani. Gdje ih samo nalaze?
Sve je garnirano sa dosta pompe i nedodirljivosti, sa dosta pijeteta prema VIP osobama. To su fol investitori, predstavnici, izaslanici; kad oni odu ništa se ne miče s mrtve točke. Osim plaćanja računa za papicu tom prigodom. Ili, kada se miče, miče se zbog privatnog interesa («Samo za vas, samo zbog vas» tutnje mediji da pokriju privatluk). A jedina VIP osoba u toj priči trebala bi biti građanin, ali njega nitko ne šljivi. I onda se za čudit kada taj isti građanin ne participira, nego samo rogobori, pa i ismijava. Pa je i neposlušan. Nikako da bude ona mala točkica u Sim Cityju. 100 metara asfalta za povezat ceste (ili cestu i most ili neka druga kombinacija) radi građana? Komplicirano. Željeznička stanica za fukaru koja se nije snašla u životu pa mora gmizat u ZG po tračnicama? Komplicirano. Bazen za raju? To je tek opasna ideja. Tri križanja, 10 hektara asfalta za trgovački centar (plus kanalizacija i odvodnja, sve džabalesku) – ODMAH. Jer oni kao otvaraju radna mjesta. Rekao bi doktor (nestao u 60 sekundi) u jednoj riječi: javnoprivatnopartnerstvo. Gdje će naša Marica (koja si to isfinancira kao porezni obveznik) grbačit za kakva dva soma, bez prava na sindikat (fuj komunjare, neće nama više Beograd….), nominalno 8, realno 10 pa i 12 sati dnevno. To se zove razvoj. To je napredak.
Ruku na srce, i taj poduzetnik u svemu tome plaća najviše poreze na svijetu (cirka 56 % su ukupna davanja i porezi u HR), pa jasno je da mora ugnjetavati Maricu, jer država gnjete njega, mora ona imat za farbanje tunela, vozni park, crne aktovke, jumbo plakate, Veronu i Malo vitra, broševe, privatizacije, mini i maksi sabore, male vrijedne ruke mnogih pregaoca. A ti Marice samo radi, stiže Bolje Sutra (po karlovački: Malo Sutra), i pazi da ne laješ štogod pa da ne izgubiš i taj posao jer znaš da ih na burzi ima milijun koji ti zavide. Zbog lajanja smo skidali imunitet malo jačima od tebe. Profit privatan, dugovi javni. Eto, to ne valja. Javni novac – moj novac. I to ne valja. Borimo se protiv korupcije, samo još nemamo presude. To fakat ne valja.
Ima dobra parola ispisana na gradskoj kući Guatemala Cityja: «Svi smo grad !». Ispisalo ju je poglavarstvo. Samo, treba to pretvoriti u djelo. E, to je najteži dio, tu bič puca. Da citiram Travena: «U zemlji gdje se slobodi moraju dizati veliki spomenici, slobode doista nema».