Postoji zgodna anegdota iz života jednog župnika neka posluži kao predložak, uvod u ovu temu o kojoj bi danas htio napisati par riječi, a tako nam zgodno može oslikati našu sadašnjost u ovo predizborno vrijeme u Hrvatskoj. Župnik djeci govorio o paklu, prikazivao im kroz slike sve moguće i nemoguće paklene muke. Odjednom jedna djevojčica počne plakati. Župnik se u sebi poveselio kako je ipak polučio rezultate svojim pričanjem, barem kod jednog djeteta. Upita djevojčicu što je tako strašno da plače, ona mu odgovori – upiškit ću se, moram na wc.
Ovih dana pontifexi hrvatskih političkih stranaka razletjeli su se na sve strane praćeni dvorskim svitama, a tamo kamo oni ne mogu razišli su se misionari svih fela noseći poruke o novoj zori koja će nam svanuti kada i ako oni osvoje vlast. Taj slatki san svakog političara. No, ne dogodi li se to kojim slučajem, slijede zastrašujuće slike paklenih muka koje nas čekaju, jer učinili smo smrtni grijeh koji se ne oprašta. Ali nije to jedini grijeh koji možemo učiniti, niti jedine paklene muke koje nas čekaju.
Jedni nam prijete nekom crvenom nemani koja će nas jednostavno progutati. Crveno strašilo. Kao ono: bezbožnici vrebaju iza svakog ćoška i samo čekaju da uhvate naivnu i bezazlenu hrvatsku katoličku dušicu, unište naše vrijednosti. Valjda će okolo ići sa šmajserima i tamanit sve koji se izjašnjavaju katolicima ili vjernicima bilo koje vjeroispovijesti, zavarivat vrata bogomolja, porušiti sva raspela ili kapelice…
Drugi nas straše mrakom, propašću – ako baš njih ne izaberemo, ako njima ne damo glas. Time kako se predajemo u ruke zločinačkoj organizaciji. Sve zločinac do zločinca, prevarant do prevaranta, kleptoman do kleptomana.
Neki nas plaše Europom koja samo sanja kako da nas opljačka, uzme naše nacionalno blago, kako ćemo izgubiti svoj identitet i slično.
Katolički biskupi izdali neke smjernice za katolike oko ovih izbora. Čini mi se – onako reda radi. Da im nitko ne prigovori da nisu ništa zucnuli oko svega ovoga.
Što imaju svi ovi, u našoj priči, zajedničko? Strah koji nastoje posijati među slušatelje. Kao da nam nije dosta straha. Župnik umjesto da priča djeci o beskrajnoj Božjoj ljubavi prema njima on im prikazuje Boga koji nema ništa drugo raditi neka smišljati muke za zločeste.. Ne bojim se toliko paklenih muka, koliko ljudi koji ih izmišljaju.
Ne bojim se crvene, ni crne Hrvatske već političara koji nemaju petlje reći istinu gdje smo, što smo i kako to oni uistinu misle riješiti bez prodavanja priča o “slatkoj gori” iz Životinjske farme. Ne bojim se ni homoseksualaca, ni ateista, ni agnostika, ni sekularista…svi su oni priznavali ili ne ljubljena Božja djeca, svi pripadaju ovom narodu, ovom prostoru. Bojim se onih koji od Boga i ljudi rade strašila.