Hrvatske veslačice, Karlovčanke,
sestre Marcela i Karla Milošević nažalost nisu uspjele osigurati
plasman na Olimpijske igre u Rio de Janeiro.
One nakon treninga ne ostave rekvizite u dvorani ili gdje već,
“jer će to netko drugi spremiti”, one nakon treninga, a oni traju
tri sata ujutro i dva popodne, ostaju oprati čamac, oprati vesla,
spremiti ih u hangar… Pokušale su u Luzernu napraviti ono što
nije dosad uspjelo nijednoj hrvatskoj veslačici dosad –
postati olimpijke. Jučer (ponedjeljak) su veslale i bile 5. što
im nažalost nije bilo dovoljno da se plasiraju u finale koje je
na rasporedu danas gdje od 6 finalnih posada samo 4 prvoplasirane
odlaze u Rio.
Braća Sinković i Damir Martin svoje su olimpijske vize osigurali
na prošlogodišnjem SP-u, sestrama to tada nije uspjelo, ali
ostala im je još jedna šansa, još Luzern…
Pročitajte intervju s Marcelom i Karlom preuzet iz Sportskih
novosti, a napravljen je prije kvalifikacija u Luzernu…
Smeta li vam što ste uvijek nekako po strani u javnosti, što se
gotovo i ne zna za vas, što su tu uvijek dečki ispred vas, braća
Sinković, Martin…?
Mama košarkašica
– Ne, drago nam je da su oni malo pokrenuli tu medijsku
promociju. Nema tu nikakve ljubomore, ali rado bismo da se
veslanje digne na još višu razinu, i da se s vremenom malo više
pročuje za žensko veslanje. Svjesne smo da i mi možemo plasmanom
u Rio puno toga učiti za naš sport – kaže starija sestra Marcela,
koja je, logično, prva krenula s veslanjem u rodnom Karlovcu.
Na mamin nagovor. Kao odgojna mjera?
– Ne, nego sam jako brzo izrasla, a kako je mama kineziolog,
procijenila je da me treba upisati na neki sport koji razvija
cijelo tijelo. Dotad sam trenirala sve i svašta, od gimnastike do
tenisa i plivanja. Nakon godinu dana “terapije” zaljubila sam se
u veslanje.
Čudno da vas mama nije gurnula u košarku, njezin sport?
– Nije, iako se ona profesionalno bavila košarkom, igrala i osam
godina u Austriji, pod djevojačkim prezimenom Prstec.
Karla je pet godina trenirala tenis, već je krenula i s nekim
turnirima, no…
– Financijski je to bilo nemoguće izdržati pa sam krenula za
bratom blizancem i sestrom u veslanje. On je u međuvremenu
odustao od veslanja i završava stomatologiju.
Početak kao i svaki drugi, kaže Marcela.
– U školi veslanja VK Korana, gdje sam se vrlo rano izdvojila u
skifu, iz dva razloga. Jer mi je dosta dobro išlo, ali i zato što
nije bilo drugih cura tada. To sam veslala do prije dvije godine,
uz uspone i padove, što zbog škole, što zbog faksa, ali i nekih
zdravstvenih problema. Prije dvije godine smo Karla i ja odlučile
veslati zajedno.
Karlin je put – suprotan.
– Oduvijek sam bila u većim posadama, četvercima, dublovima, tako
da mi je u dvojcu bilo puno lakše nego Marceli jer sam bila
naviknuta na funkcioniranje u ekipi.
Koliko je zapravo prednost što ste sestre, koliko je važno da ste
kompatibilne osobe i izvan čamca, da se dobro poznajete? – To što
smo sestre pomaže nam da lakše podnosimo naše različitosti, jer
zapravo i nismo toliko kompatibilne – kaže Karla.
Šefica u čamcu
Ipak nečija riječ mora biti zadnja. Čija?
– Haha, kako kada… – smješka se Karla i pogledava sestru, koja
sa smiješkom također kaže: – Pametniji popušta!
Sve ste rekle.
– OK, priznajem da volim biti šefica u čamcu, iako to u početku
baš i nije funkcioniralo – reći će Karla.
Marcela vraća razgovor u ozbiljnije vode:
– Način na koji je složena naša posada nije baš idealan, no
nažalost nemamo puno djevojaka u našem sportu. Mi smo sestre i
volimo veslati zajedno, ali smo na neki način i primorane na to.
Kad bi postojala veća konkurencija, lakše bi bilo tada slagati
kompatibilne posade.
Treneri koji rade s njima su…
– Imamo dobru kombinaciju, Tomislav Blažina je glavni trener, a
njegov mentor je Srećko Šuk, ujedno i izbornik reprezentacije,
koji je bio naš trener od 2011. godine – odgovara Karla.
Sestre Milošević posljednjih su godina sinonim za hrvatsko žensko
veslanje.
– Dominiramo od 2012. godine, ja se stvarno ne sjećam kada sam
posljednji put pobijeđena u skifu, no voljela bih da je veća
konkurencija – mišljenja je Marcela, a Karla odgovara odmah i na
pitanje je li im zbog te slabe konkurencije kod kuće teže veslati
u međunarodnim vodama.
– To je ono što nam najviše fali, jer doma veslamo same protiv
sebe. A to je najteže. Zato smo se pokušavale koji put na
natjecanjima boriti protiv muških posada, juniorskih, no i to je
teško usporediti. Ali barem smo imale nekog sparing-partnera.
Unatoč svemu sestre su u igri za Rio…
– Radile smo stvarno maksimalno i jako smo napredovale –
objašnjava Marcela.
– Iako smo ove godine imale čudan put. Lagano smo se dizale, a na
nekim regatama znale smo naletjeti na neke puno spremnije posade.
Zato smo dočekale Luzern u laganom strahu. Znamo koliko smo
napredovale, no pitanje je hoće li to biti dovoljno. Motiva
imamo, kada pogledamo unatrag, znamo da smo dale sve, da nismo
mogle bolje.
Što treba napraviti tamo da bi Marcela i Karla kao prve hrvatske
veslačice izborile Olimpijske igre? – Ući u finalnu utrku, i tamo
se plasirati među četiri najbolje posade.
Ovo je bilo uglas. I izgleda tako jednostavno. – Prijavljeno je
12 posada, od toga sigurno osam čamaca konkurira za ta četiri
mjesta – kaže
Marcela, a sestra nastavlja: – Staza nam odgovara, jedna od
najregularnijih koje postoje, bile smo lani tamo na Svjetskom
kupu. Nema puno valova ni vjetra.
POSLJEDNJA VIJEST Nisu uspjele osigurati Olimpijske
igreCrveno jezero u Luzernu poprište je posljednje regate
olimpijskih dodatnih kvalifikacija (od nedjelje 22. do utorka
24. svibnja 2016.) za Rio de Janeiro. U konkurenciji ženskih
dvojaca bez kormilara za četiri mjesta kandidira 12 posada, dok
će u Riju nastupiti ukupno 15 čamaca. Podsjetimo da je na
prošlogodišnjem SP-u u Francuskoj 11 prvoplasiranih posada već
bilo osiguralo normu za OI. Na tom SP-u sudjelovale su Marcela
i Karla Milošević koje su bile 18. te se nisu uspjele
kvalificirati na OI pa su zadnju šansu za odlazak u Rio na
Olimpijske igre dobile kroz spomenuti repasaž u Luzernu. U
ponedjeljak su veslale i bile 5. što im nažalost nije bilo
dovoljno da se plasiraju u finale koje je na rasporedu bilo u
utorak gdje od 6 finalnih posada samo 4 prvoplasirane odlaze u
Rio.
Ako i ne izborimo Rio, nećemo udustati od
veslanja
Bez zamjerke na čisto hipotetskom pitanu, ali što bi se dogodilo
s vašim veslanjem da kojom nesrećom ne izborite plasman u Rio? –
Ja svakako tražim posao, to je definitivno, Karla se vraća faksu.
No to ne znači da odustajemo od veslanja, dapače, gledajući kakav
smo skok dosad napravile, mislimo da smo zapravo tek na početku i
da još puno toga možemo dati. Želimo spriječiti da se, kao u
mnogim slučajevima dosad, završi nečija karijera a da se ništa od
toga ne prenese na mlađe. Naš klub Trešnjevka vrlo je uspješan u
ženskom veslanju i tu ima puno materijala među djevojčicama s
kojima bi se dalo raditi.
Karla k’o Karla, mora i ona nešto dodati: – Tko zna hoćemo li i
nadalje biti zajedno u čamcu, ili će se složiti neka druga
kombinacija, ali da, svakako ostajem u veslanju.
Glava je bitna
Tko su najveće konkurentice za prva četiri mjesta u Luzernu?
– Dosad su se najviše istaknule Italija, Španjolska, Rusija i
Poljska. Sa svima njima smo se već susretale, Španjolke i
Ruskinje redovito smo pobjeđivale dosad, s Talijankama imamo skor
2-2, jedino su nas Poljakinje dobivale, posljednji put sa 8
sekundi prednosti. No nekako izgleda da su se sve te posade
približile, mislim da će biti jako gusto u Luzernu i da će tu
možda presudna biti psihička priprema i glava – kaže Marcela.
Posljednju ste godinu posvetile samo Riju, to je ogromno
odricanje.
– Ja sam stavila fakultet u mirovanje jer sam željela sve svoje
vrijeme posvetiti veslanju, kao i Marcela koja nije zbog toga
tražila posao u struci. Svjesno smo to napravile i nije nam žao
što smo žrtvovale jednu godinu, kako god ispalo u Luzernu, jer
smo napravile ogroman skok posljednjih godinu dana otkako smo
fokusirane samo na treninge. Ne bismo si željele jednog dana
predbacivati da zbog privatnih obveza nismo možda nešto uspjele
učiniti.
Do starta se znam tresti, srce mi lupa…
Na još jedno pitanje krenule su odgovarati uglas; što i kako rade
na mentalnoj pripremi… – Zapravo smo puno radile same na tom
planu, dosta učile od mame koja je bila vrhunska sportašica. Onda
smo prošle godine kratko vrijeme prije SP-a radile s
psihologinjom Anom na mentalnim treninzima, no nakon nekoliko
mjeseci smo suradnju prekinule, iako nam i danas pomaže u
treninzima ono što smo od nje naučile – riječ je ipak uzela mlađa
Karla.
Kako stoje sestre s tremom? Imaju li je, dokad traje, kada
nestaje… I tu su jako različite. – Ja uvijek imam tremu prije
natjecanja – počinje Marcela. – Do starta se znam tresti, srce mi
lupa, adrenalin skače, no kada na startu vidim onog držača čamca
tamo, nestaje mi trema i startam fokusirana samo na sebe. Imam i
neke rituale prije nastupa, malo sam tu praznovjerna, iako znam
da to ne utječe na moju formu.
Karla nastavlja: – Tu isto dolazi do izražaja naša različitost.
Ja sam prije utrke jako flegmatična, sve do trenutka dok ne uđemo
u čamac i krenemo na start. Tada me uhvati trema, koja onda
nestaje s prvim zaveslajem.