Iako će pravnici reći da to baš i nije istina, ima nešto duboko neustavno u nečem tako naizgled trivijalnom kao što je naplata grijanja u Karlovcu. Prije svega zato jer se potrošaču ili kupcu uskraćuje pravo na slobodu izbora želi li on uopće tu uslugu u svom privatnom vlasništvu ili ne. Dok je, kao dosad, cijena usluga u granici podnošljivog za masu ljudi koja ionako egzistira na granici siromaštva, obavezno grijanje nije problem, no što kad penzioner s dvije-tri tisuće kuna mirovine u dvosobnom stanu, ili višečlana obitelj s jednim zaposlenim dobije račun od tisuću kuna, i jednostavno ne može platiti? Koja im je alternativa? Grijanje se ne može kao struja odjaviti i prijeći na neki cjenovno prihvatljiviji način grijanja, ne može se utjecati ni na visinu računa jer Toplana naplaćuje po isporučenoj toplini zgradi, a ne po potrošnji pojedinog stana. Drugim riječima, kad zbroje da režije plus hrana premašuju prihode, ti će ljudi s dna društvene ljestvice morati početi razmišljati o prodaji nekretnine koju su stekli u bolja i pravednija vremena. To nije samo moralni poraz jedne zajednice, već i opasno igranje vatrom vlasti, tjeranje ljudi do kritične točke nakon koje slijedi građanska neposlušnost. Ona bi u ovom slučaju zapravo bila sasvim opravdana iz puno razloga. Prvo, karlovačka Toplana igra se tržišne ekonomije samo kad treba naplatiti svoje usluge, po svemu drugom ona je relikt socijalističkog načina razmišljanja. Tvrtka je ostala monopolist, njezino vodstvo je produkt političke podobnosti, a ne stručnosti, s motom djelovanja “guraj probleme pod tepih dok ide”.
Toplana i gradska vlast kao njezin vlasnik, u 20 godina nisu uspjeli smisliti ništa da tvrtku pripreme za tržišno djelovanje, ona u biti funkcionira isto kao i prije 1990., samo su vrelovodi u bitno lošijem stanju jer u sustav sustavno nije ulagano. I Grad i politički podobnici na mjestu direktora imali su 20 godina da pripreme “plan B” za izgledna poskupljenja energenata, da strateški odvajaju proračunska sredstva u obnovu o modernizaciju vrelovoda kako bi se smanjili enormni gubici energije, da u suradnji sa Stambenim fondom, predstavnicima zgrada i samim vlasnicima stanova polako i sustavno rade na uvođenju kalorimetara u stanove kako bi svatko plaćao onoliko koliko troši. Stanari onda ne bi kao dosad držali otvorene prozore kad bi im bilo prevruće po zimi, nego bi pritezali ventile na radijatorima. Toplana je mogla osmisliti strategije energetske učinkovitosti, educirati svoje korisnike da se dugoročno isplati stavljati izolacijska fasada i PVC stolarija…Ne, Toplanina vodstva su gurala glavu u pijesak, a njeni poslovođe na terenu čak i poticale nered u sustavu. Znamo to iz prve ruke, nije bila rijetkost da vam došapnu za neke intervencije u stanu kako će za sitnu naknadu spojiti i bojler i veći radijator na sustav. Rezultat dugogodišnjeg nečinjenja, namjernog okretanja leđa od problema, pa i nezakonitog ponašanja je kaos u sustavu centralnog grijanja pod ingerencijom Toplane koji se, bojimo se, više ne može ispraviti.
Nažalost, jedini odgovor koja je na sva pitanja u vezi kompleksnog slučaja grijanja u Karlovcu Toplana uspjela smisliti, je poskupljenje usluge. Čak su i to mogli izvesti mudrije, ali su odabrali način slona u staklani, tako da im malo fali da izmame bijesne ljude da na ulici iskažu svoje nezadovoljstvo. Prvo, lagali su, priča o 14 posto poskupljenja se u mnogo slučajeva pretvorila u 20 i više posto, a odluka da se preko ljeta plaća manje, a preko zime puna cijena pokazala se nesmotreno glupom. Ako su novi harač htjeli provesti u tišini, trebali su jednostavno 12 istih mjesečnih rata povećati za 14 posto. Licemjerno je po tržišnom principu naplaćivati nešto što je davno utemeljeno na, nazovimo to tako, solidarnom paušalu.
Toplana ima smisao postojanja samo u slučaju ako je njena usluga za njenog korisnika jeftinija ili barem jednako skupa kao da se korisnik samostalno grije na plin, drva, struju ili bilo kako drugo. S obzirom da to više nije slučaj smisao njezinog postajanja prestaje. Može se izračunati da bi Toplana, čak i da nije isplatila niti jednu plaću svim svojim djelatnicima u prošloj godini, opet poslovala s gubitkom. Dakle, problem je i duboko strukturni jer nema ni ekonomske računice za njeno održanje.
Računajući sve nabrojane okolnosti postoje samo dva logična rješenja. Prvo je stečaj Toplane na kraju sezone grijanja i ulazak u razgovore s HEP Toplinarstvom koji grije mnogo gradova i po dvostruko manjim cijenama od karlovačkih. Već smo odavno trebali znati je li i u Karlovcu moguće dograditi postrojenja tako da se jednim udarcem ubiju dvije muhe kao u Zagrebu; da je toplana ujedno i termoelektrana.
Drugo je rješenje da se donese politička odluka o tome da se zapravo neće promijeniti ništa, da će se iz proračunskih sredstava dotirati dovoljno novca da cijena grijanja za sedam, osam tisuća stanova u Karlovcu bude podnošljiva, na razini onog što plaćaju ljudi koji se griju izvan sustava Toplane. Nova je državna vlast proklamirala da su socijalna davanja, mirovine i plaće zadnja linija obrane u kolektivnom stezanju remena. Par dana nakon izbora, račun od tisuću kuna za grijanje stana od 60-ak kvadrata je direktna opstrukcija te proklamacije, posredno sniženje plaće ili mirovine vlasnika tog stana, direktan i snažan udarac na standard ljudi. Ovaj demokratski sustav opterećen privatizacijskim pljačkama, korupcijom, divljim kapitalizmom, prodanim i bešćutnim političarima, zahvalio je na 35-godišnjem stvaranju i doprinosu starijim generacijama jadnim mirovinama i natjerao dio njih da skupljanjem boca po kontejnerima izdrže od prvog do prvog. S računima za grijanje od tisuću kuna mogao bi prijeći u novu fazu. Fazu proizvodnje beskućnika.