Latvijska prijestolnica Riga ove je godine i kulturna prijestolnica Europske unije, a upoznavši malo bolje taj 813 godine star grad-biser Baltika, možemo reći da Riga ima argumenata da tu titulu dijeli još s nekim gradovima i u trajnijem mandatu. A u slučaju Rige, ukrašene velikim brojem različitih stiliziranih i otkačeno dizajniranih božićnih borova, valja naglasiti i to da se baš njen najslikovitiji trg, Ratslaukums, na temelju arhivske građe smatra mjestom na kojem je još 1510. godine u javnosti prvi put postavljen i okićen božićni bor.
Danas, čak i nevezano za Rigu, baš u vrijeme božićnih blagdana redovito se kao teme u medijima, uz onu zbrku oko lika i djela, napose i ideološke platforme Svetog Nikole/djeda Mraza/djeda Božićnjaka/Kristkindla/ili već nekog osamnaestog bradatog, u crveno odjevenog i darežljivog veseljaka provlače pitanja kome je, kada i gdje uopće palo na pamet ukrašavati neko crnogorično drvo za Božić, i tim običajem zaraziti velik dio kršćanskog, i ne samo kršćanskog svijeta? Bauljajući internetskim bespućima, lako je zalutati u zbrci sličnoj onoj s crvenim pripitim starcem koji se marketinškom zloporabom prometnuo u stjegonošu konzumerizma, pošto se mnogo takvih članaka radilo po ‘copy & paste’ modelu, gdje je teško naći vjerodostojan izvornik. Stoga ćemo ostaviti po strani sve one korijene iz raznih poganskih, dakle pretkršćanskih mitologija slavenskih, baltičkih, skandinavskih, germanskih i ostalih nordijskih naroda iz čijih se običaja i poštovanja prirodnih ciklusa nesumnjivo i razvila ova suvremena tradicija ukrašavanja božićnog bora. Spomenut ćemo, doduše, i dvije vrlo raširene varijante, od kojih jedna kaže da je začetnik toga običaja po legendi bio izvjesni, čak kasnije i sveti – Bonifacije(ili Wilfred), koji je posijekao hrast boga Thora iz čijeg je korijenja izrasla neka crnogorica, itd… Drugi su pak u tu priču uvukli nikoga drugoga do li Martina Luthera, crkvenog reformatora, koji je, opet navodno, šećući sjevernonjemačkim šumama, bio odjednom očaran ljepotom zvijezda koje je u mrkloj noći ugledao kroz krošnju neke četinjače. Osim što je neumjerena kićenost bila nešto protiv čega je Luther i ustao u reformaciji crkve, u tim se pričama prilično luta u godinama, a sve se nekako fokusira na drugu polovicu 16. stoljeća, dakle već i poslije Lutherove smrti 1546. godine. Tko zna, možda bismo pozornijom pretragom nabasali i na podatak da je božićni bor, ako bi to rezultiralo boljom kupovinom ili predizbornom kampanjom, možda ostavština Martina Luthera Kinga?
Ipak, uozbiljimo li se malo, nalazimo da sasvim utemeljene i dokumentirane spoznaje kažu da je ishodište običaja kićenja božićnoga bora današnja prijestolnica Latvije Riga, a bilo je to 1510. godine. Taj događaj, slažu se i povijesničari, nema veze s Martinom Lutherom, koji je te godine bio u Rimu i tamo doživio šok zbog dvostrukog morala ‘papinskoga grada’, već su kreatori postavljanja i kićenja prvog božićnog bora bili nestašni momci iz trgovačkog i pomorskog ceha, članovi Hanse, koja je i u Rigi imala svoju strateški važnu luku i filijalu. Njihovo sjedište bilo je u tzv. Kući crnih glava (Melngalvju nams) koju je Hansa u zakup uzela od grada, a u njoj su moćni i po svemu sudeći raskalašeni i ‘otkačeni’ neženje neženje trgovci i pomorski kapetani iz ostalih hanzeatskih gradova osnovali “Bratstvo crne glave”, odabravši Sv. Mauricijusa utjelovljenog u tijelu starorimskog crnog legionara kao svoga sveca zaštitnika. Glavu Sv. Mauricijusa istaknuli su na ulazu u tu zgradu, koja je po tome i dobila ime. Zbog svoje specifične arhitekture, zgrada izgrađena 1334.godine, koja je u 2. svjetskom ratu bila teško oštećena, zatim u Sovjetskoj okupaciji bila uništena, sagrađena je 1999. godine kao replika i postala jedan od simbola Rige i njenoga staroga grada Vec Rige, koja je na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine.
Tragična crta vezana uz dizajnerski projekt božićnih borova u Rigi
Za razliku od slavljeničkog ugođaja koji Božić nosi sam po sebi i koji se poklopio s početkom mandata Rige kao kulturne prijestolnice Europe, stigla je i jedna tužna vijest s tim u vezi. Naime, dizajnerica jednog iz serije od 25 stiliziranih božićnih borova u Rigi, 23-godišnja umjetnica poginula je u katastrofalnom urušavanju supermarketa Maxima u Rigi 21. studenoga 2013. godine.
I, prema vjerodostojnim izvorima, a to su arhivi (tzv. “šraagas”) Bratstva Crne glave, ti su utjecajni neženje, čiji su zaštitni znak bili i veliki crni šeširi, na Trg gradskog vijeća (Raatslaukums) ispred svojeg sjedišta donijeli bor, i ukrasili ga papirnatim, neki dodaju i suhim cvijećem i drugim ukrasima. Ipak, vijek toga božićno-novogodišnjeg prvijenca nije bio dug, pošto su ga po završetku tog svečanog obreda njegovi kreatori i spalili, čime su samo pojačali vezu s jakim utjecajima pretkršćanskih običaja paljenja božićne klade (zapravo badnjaka), zvane kod njihovih sjevernijih susjeda Yule, u znak rođenja Sunca upravo za sunčeva zimskog solsticija, a čime opet započinje životni ciklus.
U znak obilježavanja te znamenitosti, u Rigi su na mjestu toga događaja gradske vlasti postavile na tlo spomen ploču na kojoj na sedam jezika podsjećaju da je tu bio postavljen prvi “novogodišnji” bor, iako ga u svim dokumentima, a na ovoj ploči samo na španjolskom jeziku nazivaju božićnim borom. Latvijci će pak reći da nema nesporazuma, jer se u njihovom jeziku Božić kaže “ziemassvetki”, što doslovce znači “zimski blagdani” i kod njih se doista Božić proteže i proživljava gotovo čitavog prosinca. Oni koji zavide Rigi, reći će da je i to samo tek jedna od legendi. Ipak, čini se da sasvim pristojno drži vodu, iako se u posljednje vrijeme iz estonske prijestolnice Tallinna čuju prosvjedi da je u Revalu, kako se nekoć zvao Tallinn, božićni bor ukrašen još 1441. godine. I tu su, kaže legenda, protagonisti oni šaljivdžije iz “Bratstva Crne glave”, samo iz talinske podružnice… S današnje perspektive takvo ponašanje tumači se kao završetak plovne sezone i opuštanje kakvo si samo pomorci i iskusni morski vuci znaju priuštiti nakon iscrpljujuće sezone i mračnog doba godine, pa neka ih tko pokuša obuzdati…i pokušati im objasniti da je Božić prije svega trebao biti miran, obiteljski intiman blagdan.
Kako kaže estonski povijesničar Jueri Kuuskemaa, vjerojatno je ipak riječ o nagađanjima vezanim za pretkršćanske običaje, te da se te tvrdnje protiv Rigina prvenstva ne mogu potkrijepiti pisanim dokazima, barem ne za sada. Nasuprot tvrdnjama iz Tallinna stoje i zapisi iz arhiva Bratstva Crne glave iz Rige, koji pak opisuju da su njihovi prethodnici još 1476. godine dovukli i okitili neku crnogoricu u Rigi, ali za novogodišnju noć, što se očito ne računa, već je kao prva, ishodišna godina prihvaćena 1510.
No, kako je rivalstvo po pitanju kićenja božićnog bora između Rige i Tallinna počelo eskalirati prema nezdravom dijelu spektra susjedskih odnosa, u kojem su Estonci za Rigu govorili da je “Grinch koji im je radi turističkog marketinga ukrao primat u kićenju božićnog bora”, stvar su u svoje ruke uzeli donedavni latvijski premijer Valdis Dombrovskis i estonski premijer Andrus Ansip i ohladili tenzije kompromisnom izjavom da se slažu da je običaj kićenja bora nastao u Staroj Livoniji, nezavisnoj regiji koja se u tom povijesnom razdoblju nalazila na teritoriju današnje Estonije i sjeverne Latvije, uključujući Rigu i Tallinn. Pomak je načinjen i u samoj Rigi, gdje je glavni božićni/novogodišnji bor postavljen i okićen na trgu Doma, uz istoimenu najveću luteransku katedralu, zajedno s prigodnim blagdanskim sajmom.