Na lokalnom medijskom nebu pojavila se još jedna “zvijezda” s pretenzijom da postane nacionalno važna, barem u svojoj niši. U konkretnom slučaju, riječ je o web portalu pravasi.com.hr, “nacionalnom pravaškom glasilu” sa znakom HSP-a, s karlovačkom adresom i uredništvom. Stoljeće i pol stara pravaška, starčevićanska državotvorna ideja i inzistiranje na suverenitetu pod temeljnom parolom “Ni pod Beč, ni pod Peštu” svevremenska je i aktualna čak i sad nakon što je tisućljetna borba za državnu samostalnost okončana. I ne bi škodilo da je se današnji političari više drže u obrani hrvatskih interesa u novom Beču, odnosno Pešti, u Bruxellesu.
Pravašku ideju su kroz povijest više implementirale druge, stabilnije političke opcije, negoli pravaške stranke jer je njihova povijest otužna kronologija raskola, borbi za prevlast, ali i ozbiljnih paradoksa koji kompromitiraju temeljna načela pravaštva. Pa će se ironijom sudbine i političkog oportunizma dogoditi da upravo pravaški čelnik Ante Pavelić (stariji) 1. prosinca 1918., pred regentom Aleksandrom kao vođa delegacije Države Slovenaca, Hrvata i Srba pročita “Adresu” o ujedinjenju sa Srbijom i tako se pokloni kralju. Da ne spominjemo pravaša Antu Pavelića mlađeg koji je kasnije od pravaškog sna o samostalnoj Hrvatskoj, uspio napraviti najveću civilizacijsku bruku od Hrvatske ikad, ma koliko se današnji revizionisti trudili NDH – kao nacističkog satelita s izuzetnom revnošću u tamanjenju Židova, Srba i Hrvata neistomišljenika – zamagliti njen zločinački karakter.
No, dobro. Plemenite ideje i kontroverzna praksa, kako je vrijedila za stoljeće i pol pravaštva, tako vrijedi i za ovaj portal. Doduše, osnovne polazišne vrijednosti istaknute na stranici su možda malo predesno za nečiji ukus, ali su generalno slobodarske, pa čak i socijalno i ekološki osviještene. Rečenica u impressumu da “redakcija neće objaviti tekstove koji pridonose vjerskoj, međuetničkoj, međunacionalnoj i bilo kojoj drugoj vrsti nesnošljivosti”, budi nadu da napokon dobivamo zdravi desni medij koji se ne svodi na huškačko neoustaško žutilo na ivici govora mržnje, pogonjeno poluinformacijama, paranojama o zavjerama protiv Hrvata i stavovima čijim autorima treba ozbiljna medicinska pomoć, kao što je to slučaj s portalom dnevno.hr.
I ima tu poučnog štiva i zdravog patriotizma, ali uredničke škare nisu našle za shodno izrezati desničarski iracionalni folklor, između ostalog, pozivanje na poglavnika, lamentiranja o tome da hrvatski Srbi zapravo to nisu, već pravoslavci kojima je svijest o srpstvu naknadno valjda nametnuta, o tome da Tito “iz pakla” i dalje vlada Hrvatskom uz pomoć, citiramo “koalicije Antihrvatska koju čine: neopartizani, neočetnici i postkomunisti, titovci i jugofanatici, Cigani, Srbi i Židovi, anarhisti, feministi, borci za ljudska i životinjska prava, militantni politički homoseksualci, lijevo – liberalni dekadenti i špijuni stranih centrala moći.”
U krajnjem pak neskladu s proklamacijom da neće objavljivati ništa što pridonosi bilo kakvoj nesnošljivosti je objavljivanje popisa pripadnika “srpskih vojnih i četničkih postrojbi iz Karlovačke županije”, sa znakovitim pozivom čitateljima “ukoliko poznajete nekoga od njih i znate gdje se sada nalazi, javite nam!”. Zbog čega, možemo samo pretpostavljati, ali se teško sjetiti ijednog razloga iza kojeg bi se mogle kriti dobre namjere. Poziv izgleda prilično zloguko, pogromaški, osvetnički s prizvukom nepoštivanja načela pravne države. Generaliziranje bilo kakve vrste je loše, ovakvo je i vrlo opasno. Jer objavljivanje liste je zapravo potjernica na kojoj samo nedostaje natpis “Wanted – Dead or Alive”, zbog koje bi mogli nastradati nevini ljudi. Iako bi se tamo neki bolje snašli, ovo ipak nije Divlji Zapad, već pravno uređena država sa svim felerima i devijacijama, ali ipak pravna država u kojoj je nevin svatko kome se ne dokaže suprotno. Samo moralno možemo osuđivati nekog karlovačkog Srbina koji je obukao uniformu tzv. SAO Krajine, baš kao što možemo moralno osuđivati gomilu vojno sposobnih karlovačkih Hrvata koji su rat proveli u Zagrebu, Sloveniji ili Münchenu. I ništa više. Srbina koji je na početku rata živio u Krnjaku ili Vojniću nemamo pravo osuđivati ni moralno. Koji je, objektivno, izbor imao takav netko na početku rata i dobio poziv jedine vojske i vlasti na tom području, osim da uzme pušku ili da ode u zatvor? Baš kao i na našoj strani, u vojsci su postojali huškači, zločinci i šutljiva većina koja radi ono što joj se kaže. S tim da je naša šutljiva većina ipak bila motiviranija jer je vodila pravedni, obrambeni rat. Između ostalog, zato smo i pobijedili.
Hrvatska ima Zakon o općem oprostu koji se s očitom namjerom uporno krivo
interpretira kao pravni akt kojim su abolirani svi zločinci iz rata iako to ne može biti dalje od istine. Naime, od abolicije su izuzeti počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina (u dugom popisu izdvajamo nedjela genocida, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, protiv ratnih zarobljenika, protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu, surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, uništavanja kulturnih i povijesnih…). U tom smislu, Zakon je velikodušna gesta ratnog pobjednika prema svima onima koji su sudjelovali u neprijateljskim jedinicama a da nisu okrvavili ruke, ali s druge strane nije prepreka da se procesuiraju ratni zločinci. Dakako, sporost i inertnost pravnog sustava po tom pitanju ne pomaže da se jedna stranica povijesti zatvori. A ne pomažu ni “pravaši” svojim tjeralicama. Trpanjem u isti koš svakog tko je sudjelovao u pobuni protiv RH samo šire histeriju i udaljuju nas od cilja da zločinci s imenom i prezimenom i konkretnim krimenom sjednu na optuženičku klupu. I tako, pravaši i nakon stoljeća i pol iskustva slabo uče na vlastitim greškama. A ovaj put bi, ako žele dobro svojoj zemlji i građanima, samo trebali poslušati pametnijeg i hrabrijeg od sebe, generala Gotovinu: “Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.