Veliko svjetsko istraživanje provedeno u ožujku 2013. pokazalo je da Hrvati u prosjeku čitaju tri knjige na godinu. A djeca, posebice školska, pokazuju i smatraju da je čitanje gubitak vremena, gotovo pola ispitanih čita samo ako mora, više od pola ne voli ići u knjižnicu. Ako se uzme u obzir da stupanj pismenosti utječe na kvalitetu rada, mobilnost, zapošljvanje, kasnije usavršavanje, mora se krenuti od najmanjih, da bi za 20 godina imali društvo znanja koje uživa u pisanoj riječi, kažu u karlovačkoj udruzi KAlibra koja se bavi promicanjem čitanja kod najmlađih.
Odgovore na pitanja, što i koliko čitamo djeci, te koje su čitalačke navike karlovačkih obitelji pokušala je dobiti udruga KAlibra koja je provela prvo takvo istraživanje u gradu Karlovcu. Stručni osvrt dala je profesorica hrvatskog jezika i književnosti i dipl.knjižničarka Verena Tibljaš, iz Gradske knjižnice Rijeka, a prenosimo ga u cjelini…
Rezultati istraživanja čitateljskih navika karlovačkih obitelji koje je provela KAlibra, udruga za promicanje kulture čitanja i informacijske pismenosti u suradnji s DV “4 rijeke” donose okvirnu sliku čitateljskih navika karlovačkih obitelji. U istraživanju su sudjelovali roditelji djece u dobi od 4 do 6 godina.
Brojna istraživanja pokazuju da se djeca kojoj se čita i priča od najranije dobi brže razvijaju, zaineresiranija su za okolinu, brže uče, bolje se snalaze u komunikaciji s drugima, razvijaju predčitačke vještine, spremnija su za ulazak u svijet u kojem moraju pronaći svoje mjesto pod suncem. Danas i međunarodne knjižničarske smjernice promiču čitanje djeci od najranije dobi, čitanje bebama, djeci do tri godine starosti, čitanje koje podrazumijeva razvoj slušanja, navikavanja na zvuk, smirenost glasa te polagano osvješćivanje riječi i njihova značenja koja čine priču. Djeca tijekom tih prvih godina, ako im se ustrajno čita, razvijaju strpljivost za priču, kondiciju slušanja, koncentraciju, zainteresiranost za priču od početka do kraja.
U dobi koju obuhvaća ovo istraživanje stanje u obitelji je već donekle formirano i može se dosta jednostavno prepoznati i definirati. Još uvijek nije kasno za izgradnju, ali temelji su već trebali biti postavljeni. Stoga odgovori na pitanja u ovom istraživanju pokazuju stvarno stanje “na terenu” i na neki način ukazuju na prednosti i nedostatke karlovačkog kulturnog života, ali i osobne interese ispitanika na koje ponekad ne mogu lako utjecati izvanjski čimbenici.
Raspon godina 160 ispitanih roditelja proteže se od 23 do 51 godine, što je uistinu velik raspon koji u sebi nosi pretpostavke o velikim razlikama u životnom iskustvu ispitanika, razlike koje mogu utjecati i na razvijenost čitateljskog iskustva roditelja koji tu naviku moraju po modelu uzora prenijeti na svoju djecu. Istovremeno, taj element može biti posve nevažan uzmu li se u obzir činjenice da se razvoj čitatelja odvija u formativnoj dobi čovjeka, te se između 23. i 51. godine razvijaju zapravo sve druge životne navike, ali ne i čitateljske koje su do tada već definirane ili nerazvijene.
Zanimljiv je odnos spolova ispitanika – gotovo 3⁄4 ispitanika čine žene, a samo 1⁄4 muškarci. Iako je ispitivanje provedeno u suradnji s dječjim vrtićem, pa je taj omjer odraz svakodnevice u kojoj jeveći broj majki nego očeva uključen u svakodnevne obveze oko djeteta, taj je podatak zapravo prilično sukladan omjeru stvarne uključenosti očeva u razvoj čitateljskih navika djece. Kasnije pitanje koje donosi odgovor koji od roditelja češće čita djetetu, ponovno majke stavlja u prvi plan, ali ipak tvrdi u jednom dijelu da oba roditelja podjednakom mjerom čitaju djetetu.
Najviše ispitanika je srednje stručne spreme. Iako bi se samo dvoje od 160 ispitanika iselilo iz grada jer on nikako ne zadovoljava njihove prohtjeve, najveći dio ispitanika izražava zadovoljstvo, odabirući ipak onaj odgovor koji ostavlja malo prostora za poboljšanja. Zapanjuje, a pomalo i plaši, vrijeme koje roditelji uspijevaju odvojiti za posvećivanje svome djetetu. Ne čitanje – posvećivanje. Kad roditelj obrati pažnju na činjenicu da u danu od 24 sata uspijeva izdvojiti jedva 1 do 3 sata za svoje dijete, vjerojatno takva spoznaja mora donijeti izvjesnu frustraciju. Jedva nešto manje od 50% ispitanika zaokružilo je upravo tu opciju. Iako je samo 13 ispitanika odgovorilo da svom djetetu posvećuje manje od 1 sata dnevno, ostaje u zraku pitanje s kojim temeljima djeca bez istinskog bliskog kontakta s roditeljem u svojim najranijim godinama uopće mogu krenuti u “veći svijet”.
Iako prema ovom istraživanju 84% karlovačkih roditelja čita svojoj djeci svakodnevno ili ponekad, činjenica da čak 36% djece između slikovnice i TV-a bira ovo drugo, može baciti sumnju na vjerodostojnost odgovora na prethodno pitanje ili jednostavno dokazuje da su televizori puno duže upaljeni no što se vremena uloži u čitanje priče, pa i navika gledanja televizije mora nadmašiti naviku čitanja i nadjačati ljubav prema čitanju. Iako 38% djece posjeduje svoje male kućne biblioteke koje čine prve dječje knjige – slikovnice, čemu se možda može pribrojiti 58% “ostalih” odgovora koji navode broj slikovnica svoje djece, još uvijek postoje domovi u kojima nema slikovnica/knjiga, a jedan roditelj “nije siguran” što kod kuće ima. Takve odgovore, iako u naizgled neznatnom broju, nikako ne treba zanemariti. Istraživanje pokazuje tvrdnju koja se ponavlja i u drugim istraživanjima – da vrlo velik postotak djece uživa dok mu se čita, da djeca vole sama birati slikovnice ili to vole činiti zajedno s roditeljima i da je najčešće vrijeme čitanja djetetu prije sna (ali i kad god se ukaže prilika).
Polovica ispitanika slikovnice za svoje dijete nabavlja kupovinom, naspram samo 23% koji koristi knjižnice. Tješi činjenica da 27% ispitanika spominje slikovnicu kao dar, što znači da darivanje knjigama još nije izumrlo. Na pitanje o potrebi specijalizirane dječje knjižare, čak 49% ispitanika smatra tu ponudu irelevantnom, dok 46% prepoznaje vrijednost takve ponude. Mogući razlozi nezainteresiranosti jednog dijela ispitanika možda odgovaraju činjenici da takve knjižare u Hrvatskoj ne postoje, da se ljudi s njima nisu susreli, niti o takvoj mogućnosti prije ovog upitnika razmišljali, te na taj način ne mogu ni predvidjeti koje dobrobiti iz toga mogu dobiti za sebe i svoje dijete.Velik dio roditelja spreman je izdvojiti sredstva za kvalitetnu slikovnicu, a čak 86% ispitanika čitanje smatra važnom aktivnošću. 13% ipak smatra da nije važnija od sportskih i glazbenih aktivnosti.
Sav trud oko odgoja čitatelja uzaludan je bez pravog uzora – roditelja koji čita. Na pitanje što roditelji čitaju, prednjači dnevni tisak (u Internet i tiskanom izdanju). Iako odgovor “ostalo” nudi mogućnost odgovora “ništa”, nitko se od ispitanika nije sjetio/usudio napisati upravu tu ključnu riječ koja se sigurno krije u ovoj skupini ispitanika među kojima barem jedan roditelj nikad ne čita djetetu, smatra da čitanje nije važna aktivnost, ne kupuje slikovnice, nema nijednu slikovnicu kod kuće…
Istraživanje udruge KAlibra pokazuje da je potreba čitanja djeci od najranije dobi prisutna u karlovačkim obiteljima, da je dijelom osviještena ali da u velikom dijelu ostavlja prostor za poboljšanja, te da u jednom, doduše manjem, ali ipak prisutnom dijelu nije uopće postojeća.
Stoga ovo istraživanje šalje poruku koja čitanje djetetu od najranije dobi nameće kao prioritet i koje ostavlja velike mogućnosti napredovanja u tom segmentu dječjeg zdravog razvoja. Stoga će udruga KAlibra u suradnji sa partnerima osmisliti i organizirati radionice na kojima će se educirati roditelji kako bi potakla svijest o važnosti čitanja, i time doprinijela stjecanju navike čitanja u karlovačkim obiteljima.
KAportal.hr/KAlibra