Za prošlotjednog posjeta Europskom parlamentu, imala sam priliku saznati nešto više o nagradi “Saharov”.
Budući je riječ o nesvakidašnjim ljudskim zalaganjima, želim to podijeliti s čitateljima portala …
Nagrada “Saharov” osnovana je 1988. godine u čast ruskog znanstvenika i aktivista za ljudska prava Andreja Saharova.
Andrej Saharov ( 1921.-1989.), priznati je fizičar, član Akademije znanosti, disident i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1975. godine. Kao pionir nuklearne fizike u SSSR-u iskazao je zabrinutost oko utrke u naoružanju koja je očito vodila nuklearnom svjetskom ratu te je svoja razmišljanja objavio u djelu “Reflections on Progress, Peaceful Coexistence and Intellectual Freedom”, nakon čega je protjeran u egzil Gorki. Saharov je bio jedan od najodvažnijih kritičara režima u borbi protiv uskraćivanja temeljnih prava.
Nagrada se dodjeljuje kao najviše priznanje ljudskim naporima pojedinaca i udruženja, političkim vođama, novinarima, piscima, majkama, mirovnim aktivistima, redateljima, čak i UN-u, odnosno svima koji su, svojim djelovanjem, pridonijeli borbi za očuvanjem ljudskih prava.
Posebno se nagrađuje sloboda izražavanja, zaštita prava manjina, poštivanje međunarodnog zakona, razvoj demokracije i vladavina prava.
Europski parlament nagradu dodjeljuje na formalnoj plenarnoj sjednici u Strasbourgu, krajem svake godine (uz pripadajuću donaciju u iznosu od 50.000,00 EUR).
Kandidate mogu nominirati klubovi zastupnika ili najmanje 40 članova Europskog parlamenta. Laureata odabire Konferencija predsjednika, tijelo Europskog parlamenta koje vodi predsjednik i koje čine vođe svih skupina zastupljenih u Parlamentu.
Godine 2013., proslavilo se dvadeset i pet godina dodjele nagrade “Saharov”.
Nagrađeni su pojedinci i organizacije koji su se hrabro suprotstavljali rasizmu, ratu, terorizmu, mučenju… radi očuvanja temeljnih prava i sloboda.
Građani EU vjeruju da su ljudska prava vrijednosti koje Europski parlament treba braniti kao prioritetne.
DOBTNICI NAGRADA:
1988.: Nelson Rolihlahla Mandela (Južnoafrička Republika) – u zatvoru proveo 27 godina tijekom aparthejda i postao simbol otpora rasizmu. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1993. godine.
Anatolij Marčenko (SSSR); (posthumno) – najpoznatiji disident bivšeg Sovjetskog Saveza, preminuo je u zatvoru nakon tromjesečnog štrajka glađu za oslobođenje svih sovjetskih zatvorenika savjesti. Imao je samo 48 godina, a u zatvoru je proveo duže od 20 godina. Široj javnosti je postao poznat po knjizi “My Testimony” u kojoj piše o težnjama za neskrivenom i potpunom istinom, nenasilnoj borbi za pravdu i moralnosti. Njegova borba mnogo je pridonijela demokraciji, humanosti i pravdi.
1989.: Aleksandar Dubček (Čehoslovačka) – vodeća osoba reformatorskog pokreta “Praško proljeće”. Želio je liberalizirati komunistički režim.
1990.: Aung San Suu Kyi (Mijanmar) – dobila priznanje za vodstvo burmanske prodemokratske borbe 1990. godine, a 1991. godine Nobelovu nagradu za mir. Svjedočila je brutalnim masakrima protiv vojnog režima što ju je potaklo da započne borbu za ljudska prava i demokraciju.
1991.: AdemDemaçi (Kosovo) – veći dio života proveo u zatvoru zbog borbe za temeljna prava Albanaca. Na nenasilan način vodio je prosvjednu kampanju protiv srpske vladavine. Nominiran za Nobelovu nagradu za mir 1996. Godine. Autor nekoliko djela, od kojih je najčitanija njegova trilogija “Ashes 99” .
1992.: Majke iz Plaza de Mayo (Argentina) – ujedinjene u borbi i tuzi budući da nikada nisu pronašle svoju izgubljenu djecu, nestalu tijekom rata u Argentini. Njihov pokret se razvio u borbu za neovisno pravosuđe.
1993.: Oslobođenje (Bosna i Hercegovina) – dnevne novine koje su tijekom rata zapošljavale pripadnike svih nacionalnim manjima koji su, riskirajući svoje živote, neprestano radili kako bi se “Oslobođenje” i dalje moglo tiskati. Urednici su proglašeni “Urednicima godine 1993.” zbog svoje hrabrosti, ustrajnosti i predanosti novinarskim načelima. Primili su još brojne nagrade za savjest i poštenje…
1994.: Taslima Nasreen (Bangladeš) – poznata po svojim snažnim književnim djelima o kritici religije, ugnjetavanju žena… Zauzela se protiv fundamentalizma u svim religijama.
1995.: Leyla Zana (Turska) – zbog političkog aktivizma provela u zatvoru 10 godina. Nagrada joj je dodijeljena zbog hrabre obrane ljudskih prava, predanosti mirnom i demokratskom rješavanju sukoba između turske vlade i kurdskog stanovništva. Njena inicijativa je postavila temelje za postupak pregovora u kojima je vođa PKK-a Ocalan donio povijesnu odluku o prelasku s oružanog na demokratsku političku borbu.
1996.: Wei Jingsheng (Kina) – aktivan vođa oporbe komunističke diktature u Kini, živi u egzilu. Osuđen na zatvorske kazne u trajanju od 29 godina zbog svojih aktivnosti i potpore demokraciji. Nakon međunarodnog pritiska, oslobođen je i živi u SAD-u, ali on sam tvrdi da zapravo nije oslobođen, nego da je njegov egzil dodatna kazna.
1997.: Salima Ghezali (Alžir) – alžirska novinarka, književnica i borac za prava žena. Dobitnica je niza nagrada za ljudska prava.
1998.: Ibrahim Rugova (Kosovo) – sveučilišni profesor i predsjednik Kosova. Ustrajao je u svom pristupu utemeljenom na nenasilnom otporu srpskom režimu.
1999.: Xanana Gusmão (Istočni Timor) – vođa i simbol timorskog otpora čiji je cilj bio završiti oružani sukob za neovisnost od Indonezije. Procjenjuje se da je u nasilju, koje je pratilo te sukobe, poginulo 200 000 ljudi, ali nije uspjelo slomiti ustrajnost naroda u pružanju opora. Trenutno obnaša dužnost premijera.
2000.: ¡BastaYa! (Španjolska) – članovi organizacije “jBastaYa!” riskirali su svoje živote u borbi protiv terorizma boreći se za osnovna ljudska prava, demokraciju i toleranciju u Baskiji.
2001.: Nurit Peled-Elhanan (Izrael) – simbol borbe protiv okupacije i slobode Palestine.
Izzat Ghazzawi (Palestina) – pisac i profesor čiji su rad i djelovanje usredotočeni na probleme i patnje palestinskog naroda uslijed izraelske okupacije. Dobitnik priznanja za neumorno promoviranje mira i dijaloga između izraelskog i palestinskog naroda.
Dom Zacarias Kamwenho (Angola) – prethodnik mirovnog pokreta inkluzivne nacionalne pomirbe među angolskim narodom.
2002.: Oswaldo Jose Payá Sardinas(Kuba) – pokretač kampanje koja podupire referendum o zakonima koji jamče civilna prava, slobodne izbore, oslobođenje političkih zatvorenika te gospodarskih i društvenih reformi u Kubi.
2003.: Ujedinjeni Narodi – priznanje UN-ovim pokušajima obrane mira, ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2004.: Bjeloruska udruga novinara – njihova predanost slobodi govora, promicanju nezavisna i profesionalna novinarstva. Djeluju kako bi povećali javnu svijest o ustavnom pravu na slobodu informiranja i o tome kako ljudi mogu ostvariti svoja prava.
2005.: Dame u bijelom (Kuba) – pokret koji je spontano oformljen kao reakcija na zatvaranje njihovih supruga i rođaka tijekom Crnog proljeća na Kubi. Osnovale su platformu za ljudska prava na Kubi, hrabro i predano se boreći za ljudska prava.
Reporteri bez granica – bore se protiv cenzura i zakona koji ograničavaju slobode informiranja.
Hauwa Ibrahim (Nigerija) – zalaže se za obrazovanje žena i neumorno bori protiv vjerskog fundamentalizma.
2006.: Aliaksandr Milinkievič (Bjelorusija) – poziva na demokratsku budućnost Bjelorusije, izražavajući zabrinutost zbog represivnih politika koje provodi diktatorski režim na vlasti.
2007.: Salih Mahmoud Mohamed Osman (Sudan) – aktivno uključen u zaštitu milijuna Sudanaca iseljenih iz svojih domova. Kategorizirao je zločine koji su se dogodili i zalagao se da se silovanje procesuira kao ratni zločin.
2008.: Hu Jia (Kina) – nagrađen zbog pozivanja na službenu istragu masakra na trgu Tiananmen te za naknadu obitelji žrtava. Ekološki aktivist, djelovao u borbi protiv AIDS-a, koordinator “bosonogih odvjetnika”- pravnih savjetnika koji brane aktiviste za ljudska prava u Kini.
2009.: Memorial (Rusija) – osnovan 1988. kao neformalna skupina građana, usmjerena za nadziranje i javno objavljivanje sustavnih kršenja ljudskih prava u zemljama bivšeg SSSR-a.
2010.: Guillermo Fariñas (Kuba) – tijekom godina, 23 puta je štrajkao glađu u znak prosvjeda protiv kubanskog režima i s ciljem postizanja mirne političke promjene, slobode govora i slobode izražavanja u svojoj zemlji.
2011.: Arapsko proljeće :
Asmaa Mahfouz (Egipat) – egipatska aktivistica za obranu ljudskih prava. Ona se suprostavila Mubarakovu režimu, zahtijevajući slobodu, dostojanstvo i ljudska prava.
Ahmed El Zuber El-Senussi (Libija) – najdugovječniji zatvorenik savjesti u Libiji, u zatvoru proveo 31 godinu. Ni danas ne posustaje u svojemu hrabrom radu za unaprjeđenje ljudskih prava i vladavine prava u Libiji.
Razan Zaitouneh (Sirija) – sirijska novinarska i odvjetnica za zaštitu ljudskih prava.
Ali Ferzat (Sirija) – osvajač mnogih nagrada za ljudska prava, objavljenim karikaturama pomaknuo granice slobode izražavanja u Siriji.
Mohamed Bouazizi (Tunis) – simbol tuniske borbe za demokraciju i slobodu. Preminuo u dobi od 26 godina nakon što se zapalio u znak prosvjeda protiv sustava koji mu nije omogućio da zaradi dovoljno za dostojanstven život .
2012.: Jafar Panahi – pristalica iranskog oporbenog pokreta, usredotočen na životne tegobe djece u Iranu i osiromašene žene.
Nasrin Sotoudeh (Iran) – neustrašiva braniteljica disidenata, provela šest godina u zloglasnom zatvoru u Iranu.
2013.: Malala Jusafzaj (Pakistan) – žrtva talibanskog napada kojim su željeli spriječiti školovanje djevojčica uništavajući škole. Malala se nakon teške ozljede nastavila zalagati za obrazovanje djevojčica i boriti za pravo na obrazovanje, slobodu i samoodređenje djevojčica i žena u Pakistanu.
Iako je gotovo cijela godina ispred nas, zanimljivo je razmišljati tko bi ove godine mogao osvojiti tu veliku i časnu nagradu?
Možda deseci tisuća hrabrih prosvjednika u Ukrajini koji su se suprotstavili okrutnoj vladi predsjednika Viktora Janukoviča?
Možda prosvjednici u Bosni?
Kada bi nekim čudom, lijepa naša Hrvatska mogla konkurirati – što naravno nije moguće, budući da živimo u demokratskoj državi koja se temelji na vladavini prava i sloboda….
Jedan od ozbiljnih kandidata (pored radnika koji mjesecima ne dobivaju plaću za svoj rad, obezvrijeđenih liječnika… ) zasigurno bi bio i Krizni eko stožer “Marišćina” – skupina građana koja se na vrlo profesionalan način zalaže kako bi zaštitili ozbiljno povrijeđeno, a Ustavom zagarantirano pravo iz čl.70 (http://www.mariscina.com/).
I ako se povuče paralela s gore nabrojenim herojima našeg svijeta, vidljivo je kako je njihova borba zajednička jer nadilazi granice svih loših režima.
Naravno da je lako iz mekanih fotelja toplog doma i ureda osuđivati načine na koji se ti ljudi bore da ostvare prava o kojima “foteljaši” niti ne razmišljaju, ali kada civilizirani načini komunikacije nisu shvaćeni i ne donose rješenja, što drugo preostaje???
Bezidejni foteljaši, odnosno vladajuće strukture, najčešće i nažalost imaju dosta političkih utakmica u nogama, budući da su to ljudi koji se svake četiri godine izmjenuju. Nažalost, ne donose nikakve kvalitetne promjene… Oni su bez vizije, ali s vrlo jasnom misijom – da sebi i sličnim podobnima, a ne uistinu sposobnima, osiguraju lagodan život.
Razmislite malo, tko bi uistinu želio izaći na hladne ulice i boriti se golim životima?
Definitivno, samo najhrabriji od nas sposobni su dignuti svoj glas i žrtvovati svoje živote kako bi se nešto promijenilo u svijetu.
Ostali, imaju tu sreću da iz topline svog doma sve To gledaju i razmišljaju kako se To ipak događa nekom drugom, daleko od njih …..
I kao što navodi Martin Schulz: “Njihove nagrade za slobodu misli, poruka su solidarnosti i divljenja prema ljudima koji se nisu pognuli pred strahom, nego su odlučili sudbinu svoje zemlje staviti ispred vlastite sudbine”.
Sanja Mamuzić