Prije 60 godina u SAD-u je omjer plaće managera i radnika iznosio
20:1, danas je ta razlika 10 puta veća, 204:1. Je li to
posljedica normalnog razvoja kapitalističkih odnosa ili
jednostavno svijet kao i u mnogočemu drugom odlazi kvragu,
zaključite sami. Jasno je tek da mlado hrvatsko kapitalističko
društvo slijedi taj trend kao i sve ostale loše svjetske
trendove. Razlike doduše nisu tako drastične, u slabašno
razvijenoj ekonomiji s mnoštvom upravljačkog kadra u državnim
tvrtkama, izračuni govore da je razlika radničkih i direktorskih
plaća “tek” deset puta. Ali ipak, kad se zna da je, recimo,
Mudrinićeva plaća u T-comu iznosila 180 tisuća kuna neto, a da
radnici u proizvodnji odjeće, obuće, zaštitari, proizvođači
namještaja tavore na prosječnoj plaći od 3 do 3 i pol tisuće
kuna, slika se bitno mijenja. Za očekivati je da će jaz između
radničkih i direktorskih plaća dalje rasti, uz objašnjenje elita
da je to jednostavno svjetski standard i licemjerno “zaboraviti”
objasniti zašto ne pratimo neke druge svjetske standarde
pozitivne za obični puk. Pogled u povijest otkriva da se
stvaranje razlika među ljudima treba pripisati neizlječivoj
prirodi čovjeka. Zato “poravnavanja” nisu prošla ni u socijalizmu
s idejom da je radnik osovina ekonomskog sustava i da ne može
tamo neki knjiški moljac zarađivati više, da se visokobrazovani
kadrovi, rukovoditelji moraju solidarizirati s onima što stvaraju
novu vrijednost za strojevima. Ali od crno-bijelog na papiru do
prakse očito je dug i zavojit put. U lokalnom glasilu nije bilo
godine kad su angažirani novinari/društveno-politički radnici na
liniji SK prozivali neodgovorne drugove na položajima i tvrtke
koje su dobro stajale zbog – za ondašnje uvjete – bezobrazno
visokih plaća. Tako u tekstu iz svježeg post-Titovog doba
saznajemo da su u Karlovcu najbolje živjeli urbanisti i – što je
u priči posebno zanimljivo – oni koji su za njih radili. U
Karlovačkom AGI-ju najviša plaća te 1980. godine je tako iznosila
30 tisuća ondašnjih dinara. Ako je u to doba za jedan dolar
trebalo izbrojati 27 dinara, a dolar do danas devalvirao oko tri
puta dolazimo do podatka da je netko u AGI-ju zarađivao preko tri
tisuće današnjih dolara, što je skoro pa trenutna ministarska
plaća u Hrvatskoj. Ali, u toj socijalističkoj anti-uravnilovki da
se iščitati da je unutar tvrtki s visokim direktorskim plaćama
postojala snažna solidarnost na relaciji zadnji šljaker –prvi
direktor. Naime, tamo su nadprosječno visoke plaće imale i
čistačice s osnovnom školom. I to ne visoke plaće u odnosu na
druge čistačice, negoli inženjere i liječnike u drugim radnim
kolektivima.
“Raskorak zbog postotaka”, Karlovački tjednik, 30.
listopada 1980.
Na temelju polugodišnjih obračuna, najveće osobne dohotke na
karlovačko-kordunskoj regiji primaju zaposleni u projektnim
organizacijama, radnici u veterinarskim stanicama i pojedini
rukovodioci u neprivrednim radnim organizacijama i SIZ-ovima.
Najveći prosječni mjesečni osobni dohodak (u iznosu od 30.707
dinara isplaćen je u karlovačkom “AGI-46”, u Dugoj Resi (20.500)
u veterinarskoj stanici, u Ozlju (15 981) u “Elektri”, u Slunju
(16 732) u Šumskom gospodarstvu, u Vojniću (16 201) u
“Jugokeramici” i u Vrginmostu (17 193) u Veterinarskoj stanici. U
odnosu na prošlu godinu statistika pokazuju da osobni dohoci veći
od 13 hiljada bilježe brzi porast. Tako, na primjer, u odnosu na
prošlu godinu udvostručen je broj osobnih dohodaka između 16 i 17
tisuća dinara. Uz to, za dva puta povećan je broj ljudi koji
primaju osobne dohotke veće od 20 tisuća dinara. Usporedno s tim,
također u odnosu u na prošlu godinu, čak je dvostruko manje
osobnih dohodaka od 10 tisuća dinara, a osobni dohotci od 10 do
11 tisuća smanjeni su za tri puta. Očito je iz ovoga proizlazi da
visoki osobni dohoci i u ovoj godini imaju tendenciju još bržeg
porasta, i da su ti skokovi vrlo veliki. Nije teško zaključiti da
iza takvih porasta stoji i procentualno povećanje plaća, bez
obzira na pojedinačni udio. Na listi, po visini osobnih dohodaka
i ove godine vode urbanisti. U karlovačkom AGI-ju najveći osobni
dohodak iznosi 30.707 dinara, ali treba naglasiti da to nije sve.
Uz ovu zaradu, još se može zaraditi jedna plaća, ali se ona ne
prikazuje u prosjeku. U drugoj karlovačkoj radnoj organizaciji
koja se bavi istim poslom, Urbanisu, najveći isplaćeni
osobni dohodak iznosi 28.463 dinara. Ove dvije plaće možda ne bi
trebale plijeniti pažnju, no, međutim, ako se zna da je prosjek
osobnih primanja u AGI-ju 15 hiljada i 890 dinara, a
u Urbanisu 16.256 dinara, odnosno da čistačica
u Urbanisu prima gotovo 8000 dinara, postavlja se
pitanje koliko su ovi visoki osobni dohoci odraz rezultata rada,
a koliko uvjeta privređivanja. U AGI-ju i
u Urbanisu često kažu da svoje, zarade ostvaruju
isključivo svojim radom, ne priznajući pri tom povoljne uvjete
tržišta. Ako je to tako, u što nas je vrlo teško uvjeriti, ostaje
otvoreno pitanje koji su to kriteriji da čistačice ili radnici sa
nezavršenom srednjom školom u ovim ustanovama zarađuju više nego
inženjeri i liječnici. Treba istaći da se maksimalni osobni
dohoci najčešće isplaćuju za ona radna mjesta na kojima se rad
neposredno ne mjeri, već se koriste neka druga, izvedena mjerila.
Zapravo, mjerila su izmišljena samo fiktivno, forme radi, kako bi
se zadovoljile ZUR-ovske postavke da se svaki rad mora mjeriti.
Koliko ove devijacije u raspoređivanju osobnih dohodaka, odnosno
određivanju kriterija za osobne dohotke mogu ići daleko govori
niz primjera. Možda je najbolji pokazatelj to da 80 radnih
organizacija do kraja polugodišta nije uskladilo najniže osobne
dohotke sa republičkim prosjekom. Bolje rečeno radnici s najnižim
primanjima zbog toga ostali su zakinuti svakog mjeseca za 620
dinara. U prilog ocjeni da su narušeni kriteriji nagrađivanja
prema radu govori i podatak da zaposleni u SIZ-ovima iako
isključivo “žive” od sredstava udruženog rada, od zaposlenih u
privredi u prosjeku imaju i dvije hiljade veće plaće. Treba
naglasiti da se nitko ne suprostavlja visokim primanjima ako iza
toga stoji rad. Međutim, praksa, s odnosno podaci SDK za 6
mjeseci ove godine, upravo govore da oni najznačajniji
proizvođači, stručnjaci i tehnolozi, jednom riječju nosioci
proizvodnje, nisu na listi najbolje plaćenih u regiji. Upravo
zbog toga trebalo bi otvoreno razjasniti neke kriterije, ići čak
toliko daleko da se u nekim sredinama ponovno izrade svi akti za
sticanje i raspodjelu dohotka i osobni dohoci vežu za rezultate
rada. Ovo je neophodno jer praksa pokazuje da uz sva ograničenja,
restrikcije i tome slično, plaće zaposlenih u privredi dugo neće
stići prosjek plaća zaposlenih u neprivredi.
Pripremio: Tihomir Ivka