Kao i u većini drugih životno važnih stvari Karlovac je u
posljednjih četvrt stoljeća doživio nazadak i u stanogradnji.
Otkad smo utonuli u gospodarsku krizu koja svršava svoju prvu
petoljetku, i dosadašnja sporadičnost je dodatno prorijeđena.
Jedina zgrada u fazi izvedbe je trenutno ona na Švarči, a
investitor će imati težak problem prodati ih. Potreba ima, ali ne
i novca. Standard je, za razliku od cijene kvadrata pao, a kamate
na bankovne kredite su i dalje daleko od europskih standarda
kojima nam pune glavu kao nečim neizbježnim samo kad je u pitanju
nešto na štetu građana. Kupovina stana je oduvijek bio skup
sport, ali postojala je određena društvena svijest da radnik ima
pravo na krov nad glavom, pa je uobičajena praksa bila da tvrtke
prihod između ostalog troše na stanove za svoje radnike, a ne na
mercedese i jahte vlasnika kao danas. No onaj tko je stan morao
kupovati davnih dana također je bio suočen s visokom cijenom
kvadrata. Ali postojala je kvaka. Zbog inflacije i tadašnjih
pravila poslovanja banaka, vrlo brzo rate kredita su postajale
smiješno male. Krajem 80-ih bilo je onih kojima je rata za stan
iznosila kao cijena kutije cigareta. Ah, taj prokleti crni
socijalizam…
“Oko stana – rakova djeca”, Karlovački tjednik, 4.
rujna 1975.
Kad bi stanove u Karlovcu gradila rakova djeca, onda bi još
mogli prigovoriti da svatko vuče na svoju stranu, ali isto to
nažalost, moramo reći i za naše građevinare. Zapravo je čudno da
jedno tako važno područje društvene djelatnosti, kao što je to
stambena izgradnja, bude toliko prepušteno sistemu: snađi se
druže, a da se tome godinama nije suprotstavio neki drugi,
društveni i (socijalističkiji, ako hoćete) sistem. Stan je
najdruštveniji proizvod u nas i ne može se nikom dozvoliti da se
u proizvodnji stana ponaša kao da je to njegovo, ili kao da je to
najobičnija roba. Karlovcu nedostaje više od 1600 stanova! Svake
godine 300 novih porodica traži stan, a grad jedva može izgraditi
toliko da zadovolji “prinove”. Drugim riječima, onih 1800 do 2000
stanova uvijek ostaju “deficit” koji se vuče godinama, pa se čak
i povećava. Upravo je objavljena osnova srednjoročne stambene
izgradnje do 1980. godine s kojom će se upoznati svi građani
putem Delegatskog tjednika i javnih rasprava.
Da Karlovac nije nezanimljiv kao građevinsko područje
svjedoči i podatak da u našem gradu djeluje čak osam građevinskih
poduzeća sa svih jugoslavenskih meridijana. Oni grade, uz
prosječnu cijenu od 620.000 starih dinara po četvornom metru, oko
300 do 350 stanova godišnje. Premalo za osam izvođača. Koliko je
stan skup, govori usporedba da bi Karlovčani za svaki “kvadrat”
stana morali dati blizu tri prosječne mjesečne plaće, odnosno da
je prosječna godišnja zarada jedva dovoljna za četiri do pet
četvornih metara stana. Ali ipak, uza svu skupoću, stanovi se
grade i prodaju, jer “iz ove se kože ne može”.
Gradnja stana ne počinje onda, kad se zakopa prvi kramp u
ledinu, već mnogo ranije. Pretpostavimo da su sakupljena sva
predviđena sredstva za zgradu i da je nađeno zemljište. Prije
negoli je sve počelo, oko jedne četvrtine novca otišlo je na
komunalije, dobar dio na projekt, a onda tek dolaze materijal pa
gradnja pa obrtnici, pa trgovci. .. Upravo u tom slijedu poslova
ima čitav niz rupa kroz koje procuri dosta novca u ruke koje ga
nisu zaslužile. Te bi rupe valjalo začepiti, ali bez bolje
organizacije, nikada se u tome neće uspjeti…
Plan stambene izgradnje do 1980. godine dobra je polazna
osnova, “Program izgradnje tisuću stanova” je još bolji poligon
za probu novog sistema koji unaprijed mora predvidjeti što
hoćemo. Onaj tko se ne želi uključiti u takav sistem proizvodnje
stanova nad kojim društvo ima potpunu kontrolu i potpun utjecaj,
može pokupiti svoje krpice i tražiti mjesto pod suncem tamo gdje
se još može raditi po sistemu: snađi se druže.
Pripremio: Tihomir Ivka