Iako je nagrada Regionalnog centra zaštite okoliša Hrvatska
Karlovcu kao najbiciklističkijem gradu u Hrvatskoj simboličke
naravi, otvara mnoga ozbiljna pitanja. Činjenica jest da Karlovac
nosi ovu titulu prije svega po prirodnoj uvjetovanosti, s
izuzetkom Švarče potpuno je ravan i kao takav idealan za
bicikliranje. Nema sumnje, i gradske uprave su u području
organiziranja prometa po gradu, postavljanja signalizacije i
ucrtavanju staza, učinile sramežljive pozitivne pomake za
sigurnost prometovanja biciklima po gradu. S druge strane, u
praksi se prečesto odvijao upravo suprotni proces u kojem je
ulogu biciklista teško okarakterizirati drugačije nego smetnju.
Što drugo zaključiti kad znamo da se, recimo, parkiranje
automobila na biciklističke staze uglavnom tolerira, o kantama za
smeće i drugim “zaprekama” da ne govorimo, a da je s druge strane
policija znala hvatati bicikliste hvatati u zamku vožnje u
suprotnim smjerovima tamo gdje to biciklisti nisu bili ni
svjesni, naplaćujući drastične kazne od dvije tisuće kuna, da ste
donedavno mogli platiti kaznu zbog vožnje na biciklu kroz ionako
sablasno praznu Zvijezdu, da su čak i kod uređenja nekih ulica
potrebe biciklista u potpunosti ignorirane kao što je slučaj s
glavnom ulicom kroz Baniju?
U svakom slučaju, za činjenicu da Karlovčani iznadprosječno
koriste bicikl kao glavno prijevozno sredstvo su malo zaslužni
oni koji su ovaj grad vodili ili vode i kojima bi to trebalo biti
u interesu iz znanih razloga. Manje CO2 u zraku, manje buke,
manje gužve na cestama, a da ne govorimo o blagotvornim učincima
bicikliranja na javno-zdravstveni bilten stanovništva.
U naprednijim društvima životne navike koje imaju za posljedicu
manje zagađenje okoliša i benefite za ljudsko zdravlje se
honoriraju zato jer se to u konačnici isplati. Nije stoga čudno
da tamo javne službe i mnoge privatne tvrtke radnicima koji
dolaze biciklom na posao daju razne olakšice, pa čak i dodatke na
plaću kako bi i druge motivirale, a često i sama vodstva daju
osobni primjer. O tome u našoj gradskoj upravi ne bi znali puno s
obzirom da nitko od najužeg gradskog vrha ne stanuje dalje od
kilometra zračne linije od svoje fotelje, ali se svejedno na
posao radije voze u (službenim) automobilima. Uz to, djelatnici
gradske uprave imaju plaćeno mjesto na velikom parkingu na
Strossmayerovom trgu, a istovremeno metalni stalak za bicikle
ispred zgrade Magistrata u kojem radi gotovo 150 ljudi plus
prilična cirkulacija građana, prima svega nekoliko bicikala i po
novom je uklonjen ispred same zgrade i premješten na
parkiralište. I to je odašiljanje jasne simboličke poruke o
statusu bicikla kao (ne)poželjnog prijevoznog sredstva i odraz
nerazvijenosti postmoderne svijesti.
Iz nje možda proizlazi i nesposobnost da se biciklistička
prirodna predispozicija Karlovca i okolice pozicionira strateški
u skladu s relativno novim tendencijama, prije svega u turizmu.
Naime, tako zvani biciklistički turizam u Europi donosi godišnje
5 milijarde eura s tendencijom rasta. Iz analiza koje se bave tim
fenomenom saznajemo i o čemu je točno riječ: sve više dobro
situiranih obrazovanih turista traži aktivni odmor, a biciklizam
je svima dostupni, neopasni, a dovoljno avanturistički oblik
aktivnog provođenja odmora. Obično je riječ o rutama od pet dana
do dva tjedna, turisti noće u prije utvrđenim mjestima a
organizator za njima vozi opremu i prtljagu. Obično je riječ o
rutama koje imaju povijesnu ili neku drugu “priču” i obično se
vozi po putovima uz rijeke. Možete li zamisliti bolje područje za
to od Karlovačke županije s četiri rijeke, dobrom mrežom putova,
pitoresknim brežuljcima i šumama, starim utvrdama s kojima ionako
ne znamo što bi, a mogli bi biti stalne postaje na biciklističkim
rutama? Istra je to prepoznala, a imala je i razloga.
Istraživanja, naime, kažu da svaki biciklistički turist na svojoj
ruti u prosjeku potroši 1200 eura. Mi ćemo pokupiti kakvu diplomu
za najbiciklističkiji grad, uramiti je i staviti na zid nekog
ureda kao trofej, a da nam se ne upali lampica kako se iza toga
skriva golem ekonomski potencijal. U skladu s tim, u skupim
strategijama razvoja grada taj potencijal će ostati neprepoznat,
a mogao bi biti brend. I tako to onda završi, Karlovac postane
“grad susreta” što ne znači baš ništa i zvuči baš glupo kad se o
tome razmišlja kao kruni brendiranja jednog grada. Ali i
razumljivo je to, teško je onima što svijet promatraju iz
perspektive zatamnjenog stakla službenog automobila, zamisliti da
tamo neko okretanje pedala može jednom gradu i kraju donijeti
dugoročnu i vrlo opipljivu financijsku korist.