Tko o čemu, župan Ivan Vučić o diskriminaciji zakonima. I to ne
građana koji su ga izabrali da ih zastupa i štiti kao
visokopozicionirani lokalni dužnosnik, nego diskriminaciji njega
u odnosu na druge građane.
Nakon što su mediji primijetili da se među 19 građana koji su
zadovoljili uvjete da im Karlovačka Županija sufinancira troškove
ugradnje sustava obnovljivih izvora energije u iznosu od 15
tisuća kuna, našlo i ime župana, Vučić je ipak odustao od
poticaja da prekine moguće daljnje negativne konotacije u
javnosti. Još bi se dalo shvatiti da u mentalnom sklopu
političara operiranih od stvarnosti, Vučić ne vidi ništa sporno
da Županija koju on vodi daje poticaj za ugradnju solarnih panel
baš njemu, ali doza cinizma u kasnijem priopćenju je naprosto
degutantna. Kad već nije prošao APP (ako prođe,prođe) princip,
Vučić je pokušao oprati ruke nevjerojatnim objašnjenjem da se
javio na natječaj kako bi ukazao “na nelogičnosti u zakonodavstvu
koje, u ovakvim slučajevima, ljude različito tretiraju
uskraćujući im jednaka prava”! I ruke zaprljao do lakta teškim
crnilom.
Koje to ljude zakon u ovakvim slučajevima različito tretira?
“Obične” svakako ne, već dužnosnike poput Vučića koji su u ovoj
državi sve lošijeg života ionako bezobrazno zakonski
privilegirani u odnosu na većinu ostalih građana. Vučić ima
obraza liti suze nad samim sobom pred 99 posto ljudi u ovoj
zemlji koji nemaju na raspolaganju službeno vozilo 24 sata,
mobitel, besplatne ručkove i plaću od 18.756 kuna kao on. Doduše,
sve po zakonu. Ne sjećamo se da si je Vučić prepolovio plaću i
ostale zakonske privilegije kako “bi ukazao na nelogičnosti u
zakonodavstvu koje, u ovakvim slučajevima, ljude različito
tretiraju uskraćujući im jednaka prava”. No ovo nije Vučićev
usamljeni eksces, on jest primjer političara koji se prvenstveno
zna izboriti za sebe. Ne treba ići dalje od slučaja saborske
mirovine prije nekog vremena. Sasvim po zakonu i krajnje
nemoralno, Vučić je – nakon najave promjene zakona po kojima se
ukidaju povlaštene saborske mirovine – fingirao na jedan dan
odlazak u penziju, zamrznuo je i vratio se na posao župana kako
bi i u mirovini, za razliku od debele većine svojih sugrađana
čije interese navodno zastupa, mogao imati kruha iznad pogače.
Tad je osiguravanje povlaštene penzije objasnio podjednako
bezobrazno kao i u ovom pokušaju da uzme Županiji 15 tisuća kuna
za solarne panele. “Ja mislim da ono što je u skladu sa zakonom
ne može biti nemoralno”, rekao je tada novinarima. Misliti da ono
što je u skladu sa zakonom ne može biti nemoralno j, ili odraz
niske političke kulture, ili odraz poremećenih moralnih
kriterija. A možda i jedno i drugo.
S takvim stavom, Ivan Vučić je u političkoj karijeri bio vrlo
efikasan u ostvarivanju osobnih interesa, neusporedivo efikasniji
negoli u poslu za koji je izabran i dobro plaćen. Dapače, ako je
suditi po njegovim vlastitim riječima u nedavnom intervjuu Radio
Mrežnici, u odrađivanja tog posla, ostvarivanja društvenih
interesa, je poprilično neuspješan: “U 6,15 krećem od kuće, na
poslu sam u 6,50 sati, a malo kad dođem doma prije 22 sata. To je
Sizifov posao, kad napravim inventuru, pitam se što sam napravio?
Ništa. Moraš zvati ministra 50 puta, a on se ne javlja…Tko ti to
broji?”, još je malo suza ronio nad svojom teškom sudbinom župan
Vučić. I stvarno, kad se napravi inventura, je li istina da ovaj
politički neimar nije napravio – kako sam kaže – ništa, ili je
riješio neki krupni problem u Županiji? Možda je ipak malo
prestrog sam prema sebi, unatoč nekim evidentnim demonstracijama
nemoći.
Primjerice, njegov angažman što kao župana, što kao saborskog
zastupnika i predsjednika Nadzornog odbora oko statusa HOC-a
Bjelolasica nije polučio nikakve rezultate, HOC je danas doslovno
zgarište. Od dolaska na političke funkcije, počevši s onom
dožupanskom, mirno je gledao kako se gomilaju dugovi u
županijskim bolnicama iako je Županija postavljala Upravna vijeća
tim bolnicama, a danas nariče nad sudbinom istih tih bolnica i
osuđuje pakleni plan reorganizacije sustava bolnica aktualnog
ministra zdravlja. Koji možda stvarno nije dobar, ali je o tome
trebalo misliti prije. Dvadeset godina guranja glave u pijesak je
valjda bilo dovoljno dugo vrijeme.
Ali nije da nije ništa napravljeno. Recimo, smetlište Ilovac nije
imalo desetljećima alternativu, sad ima u centru za gospodarenje
otpadom Karlovačke županije na Babinoj Gori. Doduše, kao točku
ucrtanu na karti prostornog plana, koja nema još ni lokacijsku
dozvolu, niti je otkupljena zemlja od vlasnika, a o mogućem
datumu otvaranja se ni ne govori. Ali kao sinekura funkcionira
već duže vrijeme besprijekorno na zadovoljstvo dobro plaćenog
direktora i još dva zaposlena djelatnika. I sve je po zakonu, a
što je po zakonu, kako kaže Vučić, ne može biti nemoralno.
Zaboravio se Vučić pohvaliti i s HE Lešće i napada ushićenosti
prilikom njenog otvaranja, kad je tadašnjoj premijerki Kosor
ponudio u ime naroda Županije sve ostale rijeke za gradnju
hidroelektrana. Nebitno što je taj objekt devastirao donji dio
toka Dobre, narušio prirodnu ravnotežu i trajno obezvrijedio
vodni biser u turističkom smislu. Kosor je nestala, ali Vučićeva
ponuda stoji i ostvaruje se novim planovima za gradnju elektrana.
Zna Vučić ubit’ kravu zbog jednog odreska, ali očito nije jedini.
Struja se proizvodi, drugo je manje važno. Kakva priroda,
ekologija i turistički potencijali, kakvi bakrači.
Dalo bi se nabrajati plusova i minusa u dvadeset godina funkcija
Ivana Vučića unedogled i ne bi na kraju mogli pouzdano reći je li
Karlovačka županija u tih 20 godina za narod postala bolje ili
lošije mjesto za život. Ali jedno pouzdano znamo, Karlovačka
županija je u 20 godina Vučićevog služenja tom narodu postala
neusporedivo bolje mjesto za život za samog Ivana Vučića. I bez
15 tisuća kuna potpore iste te Županije zbog kojih cmizdri u
medijima. A to je žalosno.