Nikola Perić bio je izuzetna ličnost,
znalac širokog spektra i radne energije. Autor svakovrsnih knjiga
– monografija reportaža, crtica, filmskih i likovnih kritika i
eseja. U svakoj toj vrsti kretao se suvereno, kao znalac i
analitičar. Vrijednosti o kojima je pisao i govorio znao je
posredovati razumljivim jezikom, a upravo je to u naše vrijeme i
te kako važno. Bio je vrhunski redaktor, novinar i
kroničar.
Grad Karlovac trajno je zadužio kao autor i proučavatelj njegove
povijesti i njegova civilizacijskog razvoja. Njegovo zanimanje za
povijest proizlazi iz duhovnog određenja njegove ličnosti. A to
su oni ljudi koji su izvan glavnih, dominirajućih struja, oni
koji rade u tišini, gotovo na margini života, a rade važne,
velike stvari, a službeni ih mediji zaobilaze, ne opažaju ih.
Dapače, namjerno ih ne vide niti opažaju njihove opuse. Čak ih
proglašavaju romanticima, pa čak i naivnima. Ali, takvi ljudi kao
što je bio Nikola Perić ne obaziru se na ignorancije – oni znaju
naći put do svoje škrinjice baš kao što je svoju škrinjicu našao
i Nikola. Upravo je njegova “Karlovačka škrinjica” prekrasna
zbirka crtica, anegdota, lirskih zapisa i izreka. Sve je to Nino
zabilježio, stilizirao, sistematizirao i uobličio u knjigu koju
će svaki čitatelj koga vodi znatiželja, a koji je obdaren
senzibilitetom, držati kao brevijar. Ta je knjiga i kronika i
literarni zbornik. Utemeljena je na provjerenim činjenicama, što
govori koliko je njezin autor radio odgovorno i pažljivo, sa
sviješću da nove naraštaje valja uputiti i upozoriti na
hijerajhiju vrijednosti u svijetu u kojem će se zateći. Njegova
ljubav za Karlovac zadivljuje i one koji nisu iz Karlovca, koji
su odnekud drugdje, pa tako Ninina škrinjica nadilazi lokalne
okvire te postaju orijentir i naputak drugima da istražuju,
bilježe, zapisuju i opisuju. Da čine to sa sviješću da svijet ne
počinje od nas i da je život lakše objašnjavati i podnositi ako
se poznaje prošlost barem kao upozorenje na budućnost.
Nino je bio izuzetan čovjek. Od njega se moglo učiti mnoge
discipline. Obrazovan, talentiran, civiliziran, znatiželjan i
strpljiv. Volio je i njegovao jezik. Volio je književnost,
naročito poeziju. Čitao je i razgovarao o pročitanome. Podsjećao
nas je kako se valja vraćati klasičnim djelima kako ne bismo
zalutali u košmaru suvremenog svijeta. Primali smo njegove
savjete kao prijateljske i mentorske istodobno. Bilo nam je čast
što smo se s njim družili. Svi su ga voljeli i poštivali. Utoliko
je tuga veća. Otišao je čovjek kakva nikada više nećemo vidjeti.
Kako polako hoda karlovačkim ulicama i razgledava – je li se što
promijenilo i na što, je li što zaboravio zabilježiti.
Imamo njegove knjige, a pamtimo i ono što nije dospio napisati,
ali nam je o tome pričao. Pamtit ćemo njegov ljudski lik, njegovo
znanje, njegove visoke i stručne kategorije.
Književnik Stjepan Čuić, bivši predsjednik
Društva hrvatskih književnika