Niz projekata u našem gradu, koji nikoše u glavama mudrog vodstva, kod mene i većine građana izazivaju pravo oduševljenje. Obuzme me sreća i ponos kada vidim s koliko truda naši čelnici čine sve kako bi nam olakšali svakodnevicu i uljepšali život.
Tako su, tek toliko da spomenem, ulupali 40-ak milijuna u našu EKO poslovnu zonu. Bez efekta. Ovo EKO, znači da u zoni ništa ne smije raditi, kako se ne bi narušila ekolška ravnoteža. U zoni mora vladati pustoš, ekološka šikara, mir i tišina, kako ne bi smetali usnuloj Trnoružici, kako ne bi uznemiravali razne vrste gmazova, ptica i ponekog medu koji tamo zna zalutati. Ne gradimo stoga tamo ništa, već čuvajmo okoliš “kao oko u glavi”.
Onda je naše drago vodstvo krenulo u “zidanje Skadra na Bojani”, odnosno rekonstrukciju Pučkog otvorenog učilišta. Skupo, da ti pamet stane. Za primjer – samo sustav scenske tehnike, razglas i rasvjeta, koštaju 5 milijuna i 400 tisuća kuna. Kao da je POU u Piccadillyu u Londonu. A kada će sve biti gotovo, samo dragi Bog zna.
Onda sagradismo Gradsku knjižnicu i čitaonicu s velebnom dvoranom u kojoj se održavaju sjednice Gradskog vijeća i još po neki event. Jebi ga, svi mlate engleski pa pokušavam i ja malo “eventati”. Kad je bljedoliki predsjednik Hrtvatske pohodio Ogulin, održao je sastanak s odabranima u toj dvorani. Kad je vidio kako sve elegantno, bogato i raskošno izgleda, ispala mu je donja vilica od oduševljenja, pa su mu je jedva vratili na mjesto.
Onda smo izgradili tenisku dvoranu sa stupom u sredini, da nekome ne bi palo na pamet tu se baviti nekim drugim sportom. Na dvoranu pazimo kao na oko u glavi, čuvamo je i štedimo, tako da radi samo pola godine a drugu se polovicu prazna odmara.
Pa smo onda izgradili tribine s klupskim prostorijama i poslovnim prostorom na gradskom nogometnom stadionu, “pljunuli” šest milijuna kunića i prepustili objektu da se sam održava. Ali pošto takav objekt koji će se sam održavati još nije izmišljen, onda ovaj naš polako propada a nitko prstom da mrdene. A objekt i onako nije naš jer su se tijekom godina u njega useljavali razni likovi po želji a plaćali nisu ništa. Oduševljava me takva briga gradskih velikana, za nešto što je izgrađeno našim novcem.
Još bi mogao nabrajati primjere “brige” naše vlasti da nam život učini lijepšim, poput recimo skijališta Kranjčevka koje završava na 400 metara nadmorske visine a trebalo bi koštati 12 milijuna kuna, ali i ovo je, smatram, dovoljno. Da se razumijemo. Duboko sam uvjeren u dobre i poštene namjere ljudi koji trenutno vode grad, vidim i trud koji ulažu kako bi nam svima skupa bilo bolje, ali tajming gospodo, tajming vam je očajan. Biti ću ovaj puta, za razliku od mog inače uljudnog ( !!! ) vokabulara, malo prost, ispričati se našim dragim damama i reći:
JE…EM GA TKO JE PROTIV OVAKVIH PROJEKATA. ONI GRAD ČINE GRADOM, ONI GA OPLEMENJUJU, URBANIZIRAJU, ČINE DIJELOM TOLIKO ŽUĐENE MITTLE EUROPE. I MORAMO, RADI NAŠIH GRAĐANA, SVE OVE OBJEKTE IMATI. KADA – TADA.
Ali ne sada draga gospodo i drugovi. Ne sada kada nam je najuspješnija tvrtka Zavod za zapošljavanje, kad živimo na rubu siromaštva, kada nas Dobra plavi barem dva puta godišnje nanoseći ogromne štete a mi nikako da izgradimo tu jebenu branu. Kada nemamo zaobilaznicu i teški kamioni tutnje 24 sata kroz središte grada, kada nam djeca odlaze u bijeli svijet jer nemaju gdje raditi. Odlaze onako, kao privremeno, i nikada se više ne vraćaju. Tek ponekim vikendom pa onda sve rijeđe. Kapu skidamo draga gospodo nad vašim idejama ali jednostavno, nije vrijeme za njih. Nije vrijeme gospodo ni za vaše megalomanske projekte sve dotle dok se Ogulin pretvara u grad starčadi, gdje mladi žive od mizernih mirovina svojih roditelja, gdje moraš biti “rodjak” da bi dobio posao. Gdje su zbog vaših postupaka, da parafraziram popularnu TV seriju – svi ludi i zbunjeni, a nitko više normalan.
Kapa dolje. Lijepo ste po receptu Potemkina riješili par fasada, zasadili park i cvijeće, uredili Kuću bajke, organizirali razne izložbe, izdali vrijedne knjige, organizirali niz kulturnih događanja, ali, od toga se ne živi. Stoga mijenjajte nešto u sebi, mijenjajte sebe, riješite hrpe dubioza i angažirajte one koji nisu podobni već sposobni, angažirajte ono što vrijedi u ovom gradu i što je odlučilo ovdje ostati, jer brod tone sve dublje a bojim se da ga kapetan prvi napusti. Ili je to možda rješenje.