Kad radite s baštinom, trebate imati strpljenja i biti
realistični, morate uzeti u obzir okolnosti grada i zemlje, rekao
je prije nešto manje od dvije godine u gradskoj vijećnici na
skupu o upravljanju urbanističkomi arhitektonskom baštinom Jean
Michelle Galley iz francuske Nacionalne udruge povijesnih gradova
i regija.
Čini se da je Boris Morsan, zagrebački arhitekt karlovačkih
korijena prespavao tu važnu rečenicu kolege s velikim iskustvom s
obzirom da je i danas na prosvjedu/performansu rogoborio protiv
uređenja studentskog doma u okviru Veleučilišta i očito ne
odustaje od onog što je nedavno naplatio od Grada Karlovca u
studiji o revitalizaciji Zvijezde koja – blago karikirano –
uključuje rušenje većeg dijela starog Karlovca kako bi se
stvorili temelji utopije o ponovnoj izgradnji originalnih obrisa
renesansne Zvijezde , odnosno ispunili uvjeti da se uđe na listu
zaštićene UNESCO-ove baštine. Ne ulazeći uopće u kompetencije
gospodina Morsana i stručni aspekt sadržaja studije, ona je po
svakom simboličkom i praktičnom pitanju bezvrijedna, gotovo
somnabulična i k tomu još i vrlo opasna za revitalizaciju starog
dijela Karlovca. Ne samo jer rušenje zgrada kao preduvjet
vraćanja vremenskog kotača još unazad – koje su i same po sebi
već postale amblematske značajke vizure Karlovca – ima ružan
prizvuk barbarskog, nešto poput pokliča nakon ratnog razaranja
najljepših bedema u Hrvatskoj, “izgradit ćemo Dubrovnik stariji i
lepši”, nego i zato jer može paralizirati svaku smislenu i
korisnu ideju za oživljavanje mrtve Zvijezde.
O čemu je zapravo riječ? Na jednoj strani imamo sve glasnije
fundamentaliste poput Morsana koji okupljaju sljedbenike oko
ideje da se Zvijezda mora vratiti u izvorni oblik. No za početak
što bi to bio izvorni oblik? Onaj iz 1579., ili onaj poslije
bitne promjene tlocrta tvrđave 1739. godine? Prije ili nakon
rušenja Turskih, Banskih i Riječkih vrata? Možda oblik s kraja
19. stoljeća nakon što su gradski bedemi raskopavani i korišteni
za gradnju okolnih zgrada, prije ili nakon gradske odluke 1925.
godine da se na bastionima mogu graditi privatne kuće…Karlovačka
utvrda u svojih 435 godina života doživjela je toliki niz
preobrazbi koje se mogu nazvati devastacijom, ali i logičnim
razvojem, da je bilo kakvo vraćanje na situaciju stariju od pola
stoljeća nemoguća misija, a u financijskom smislu čista ludost.
S druge imamo stvarni život kojem pripada i odlična ideja vodstva
Veleučilišta da se stara vojarna prema crnoj promenadi” u sklopu
kompleksa Veleučilišta, uredi u studentski dom. Vojarna zjapi
prazna već 20 godina. Nema se tu što naširoko objašnjavati, njeno
preuređivanje znači novi, intenzivniji život u Zvijezdi. I točka.
Njeno rušenje – kako bi to Morsan i njegovi sljedbenici htjeli –
znači građenje mrtvog spomenika s benefitima u neodređenom
futuru. Paradoks u zahtjevu za njeno uklanjanje je i njena
starost, jer je izgrađena prije gotovo 150 godina kad je 90 posto
rubova Zvijezde izgledalo 90 posto bliže “izvornom” obliku nego
danas. Zar njeno rušenje također ne bi bilo uništavanje baštine?
A zbog čega ono? Da se vrati nešto čega odavno nema, da se ono
što je odavno postalo prepoznatljiva vizura jednog grada skupo
žrtvuje kako bi iz aviona mogli uslikati idealne obrise
šestokrake zvijezde?
Objektivno, za misliti o uvrštenju u UNESCO baštinu je jedno sto
godina prekasno (bez obzira što je UNESCO utemeljen prije 70),
ali nikad nije kasno za novi život Zvijezde. A do novog života
Zvijezde se neće doći novim rušenjem već uređenjem i izgradnjom.
Previše toga vrijednog u Zvijezdi odumire ili se pod teretom
nebrige i godina urušava samo od sebe. Možda arhitekt Morsan vidi
dalje od nas gomile laika, možda je neshvaćeni vizionar (iako bi
se po projektima u praksi – napose uređenju Zrinskog trga – to
teško moglo zaključiti), ali je za Zvijezdu najbolje da bude što
dalje od zone odlučivanja.
U tom smislu, ako bude pameti i političke volje, na mjestu stare
vojarne neće biti graba, već vrlo brzo novi studentski dom.