Hrvatska je pred još jednom kontroverznom odlukom. Stopa poreza
od 40 posto na neto plaće veće od 8800 kuna je pred ukidanjem.
Predlagač, Vlada, odnosno ministar financija smatraju da će tako
ojačati srednji sloj, potaknuti gospodarstvo, smanjiti odljev
stručnog kadra – kao što su liječnici – u zemlje gdje se njihovo
znanje bolje plaća. Oponenti, među kojima je i bivši ministar
financija Slavko Linić, misle da je to još samo jedna
neoliberalna mjera s demagoškim objašnjenjem da će se tako
potaknuti posrnula ekonomija. A iza se krije mnogo banalniji
motiv kojeg bi se dalo sažeti u Suprehikovu maksimu “uzmi
siromašnom, daj bogatom”, odnosno elementarno
antisocijaldemokratska ideja koja bi dodatno mogla produbiti jaz
između većine koja radi za crkavicu i prokletih sretnika (a njih
ni u državnim i javnim službama nije mali broj), koji imaju neto
plaću veću od 8800 kuna. Uravnoteženost poreznog sustava, odnosno
stopa oporezivanja plaća kojom bi se osigurala društvena
ravnoteža, vječita je tema i dilema. Iz starih članaka doznajemo
da je vlast barem bila svjesna da nije samo nepošteno nego i
opasno guliti one na kojima počiva cijeli ekonomski sustav,
odnosno koji neposredno proizvode novu vrijednost, danas rijetko
tko trza na “amerikanizaciju” ekonomskih odnosa. Mediji šute jer
se ta odluka tiče većine urednika, glas potiho, radi reda puštaju
sindikati (jer i njihovi čelnici primaju neto plaće veće od 8800
kuna), buni se glasno tek bivši ministar iz kaprica, kojeg su ne
tako davno napadali da i sam ima malo sluha za siromašne zbog
porezne presije.
“Sumnja”, Karlovački tjednik, 23. ožujka 1973.
Eh, što smo dovitljivi. Jednim potezom poreskih mjera mislimo
smanjiti razlike u bogatstvu. I izabrasmo loš put. Što ćemo
dobiti ako poslušamo zakonopredlagače i primijenimo porezni
cenzus na vlasnike automobila s više od 1800 kubika, na kuće za
odmor, na glisere…? Zar to nije šaljivo. Ta, vlasnik takvog
automobila, kuće ili glisera i ne bi bio vlasnik tih dobara da
nema izvore prihoda s desecima tisuća dinara. Ljudi za radne
potrebe kupuju skromnija vozila.
Što se stalno zavaravamo, kad je jasno kao dan da smo još jednom
odabrali krivi put – zakon predlažu oni na koje bi se u većini
trebao primijeniti. Zbog toga je providan ovaj prijedlog s
cenzusom i milimetarskim granicama oporezivanja. Ti ljudi, na
primjer, veći dio radnog vijeka provedu na putovanjima. Samo
najskromnijih deset dnevnica i porezni obveznik, vlasnik
“najautomobila” je miran.
A da nam je odista u krv ušla sitnovlasnička i malograđanska
mora, dovoljno je prisluhnuti poluslužbene razgovore uglednijih
ljudi, tu u našoj sredini. Malo ćemo iz njihovih riječi razabrati
zabrinutost zbog poskupljenja živežnih namirnica, ali benzin, to
je već druga stvar. Tako, međutim, ne misle obični građani.
Javili su se najprije na zboru birača u Centru grada, zatim
boračka organizacija, pa radnici “Kraša”…
Oni su odmah uvidjeli da su Titove riječi izvitoperene, i
opravdano izraziše sumnju u uspješnost ovih mjera. Tito je dao na
znanje da o važnim pitanjima našeg sistema treba da odlučuju
radni ljudi, oni što svojim rukama stvaraju dohodak. Njih se
socijalne razlike najviše tiču, osjećaju ih na svojoj koži.
Nove porezne mjere podsjećaju na vrhnjarenje, koje pobire
administracija. Onaj što je proizveo mlijeko ne pita se koliko će
koristi imati oni što mlijeko mućkaju i oni što pobiru vrhnje. A
morali bi se pitati, jer oni su osnova našeg društva. Stoga je
izražena sumnja u uspjeh poreznih mjera preblaga riječ i ako je
kazana samo kao upozorenje…
Pripremio Tihomir Ivka